Retko koji roditelj će priznati da mu deca ne čitaju ama baš ništa, ponekada čak ni lektiru, i nju im prepriča veštačka inteligencija, pa još i analizira likove i njihovu motivaciju. S druge strane, tinejdžeri koje poznajem (osim jedne) i tinejdžeri sa kojima radim otvoreno će reći da „ne čitaju, niko ne čita“ i uopšte se neće zastideti, pa čak ni pomisliti da je odgovor pogrešan; oni žive u svetu gde je to, jednostavno, tako.
Prilježni bibliotekari i profesori književnosti odavno su shvatili ono što mi tek sada shvatamo, ali ne pristaju da izgube bitku: organizuju radionice, tribine, zadaju gimnazijalcima da pročitaju „barem trećinu knjige“ i ulaze u ushićene rasprave sa onim malobrojnim zainteresovanim, dok ih ostatak razreda sa blagim čuđenjem posmatra.
A za to da bilo koje psihološko pitanje ne ostane na ideji da je sve stvar tačke gledišta („moja deca čitaju, i njihovi drugari“, uvek će povikati neko iz gomile) pobrinule su se brojke.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se









