Zašto nikad nije postojala “druga Hrvatska”

Pročitajte i tekst Zorana Panovića: Kraj mita o dve Srbije

Dugo godina, desetljećima, na hrvatskoj političkoj i društvenoj sceni nije bilo napornijeg godišnjeg doba od proljeća. Ni jesenske kiše, ni zimski minusi, ni ljetne, sve ubitačnije vrućine, nisu se mogle mjeriti s tupim ponavljanjem jedne te iste predstave, s uvijek mučno sličnom scenografijom, akterima, uvijek istim pričama uglazbljenim u odavno isprane emotivne ucjene. Da, Hrvatska je s proljeća uvijek nekako klatarila između dvije lokacije koje su u memoriji javnosti ostale živjeti kao ključne točke građanskog rata koji je ovdje buktio u sjeni svjetskog – između Bleiburga i Jasenovca.

Mjesto na kojem su se ustaška vojska, domobrani i civili koji su bježali pred partizanima morali predati ratnim pobjednicima, da bi mnogo njih nastradalo na povratku u Hrvatsku; te zloglasni ustaški logor postali su tako, desetljećima poslije, toponimi koji su politički, u redovnim godišnjim ciklusima, dijelili zemlju na dva tabora. Jedan se, tako, ideološki i politički definirao ukazivanjem na zločine koje je počinila takozvana Nezavisna država Hrvatska, drugi pak na zločine koje su ratni pobjednici počinili u poraću, te kasnije obračune socijalističke vlasti s neistomišljenicima.

Podjela koja nikad nije ni postojala

Za zemlju koja je četrdesetih godina prošlog stoljeća imala krvavi građanski rat možda i nije čudno da se ta razdjelnica održala desetljećima, kao živi faktor političkog života budućih generacija. Međutim, ona je – sve vrijeme – zapravo uglavnom bila lažna, odnosno, u političkoj areni dramatično uveličana, kako bi se pokušalo političke protivnike prikazati što opakijima i kako bi se izbjegle daleko složenije rasprave o stvarnim problemima društva.