U maju 1990. godine HDZ je pobijedio na prvim višestranačkim izborima. U noći velikog trijumfa najveselije je bilo u Konjščinskoj ulici u Dubravi gdje su ljubazni domaćini Tuđmana i društvo počastili pečenim volom. Sve otada taj sokak uživa u reputaciji Vol Strita. Moja malenkost nije razulareno slavila, nego decentno tugovala. Nisam više siguran ni gdje ni s kim u društvu, ali pretpostavljam da se radilo o nekom trnjanskom pajzlu u blizini Filozofskog fakulteta, kamo sam običavao odlaziti na pivo s prijateljima. Ili sam možda već bio u Splitu gdje sam jednako neutješan u jednako uskom krugu bliskih frendova jednako namakao tugu.
S ove distance, mogu reći da je to iskustvo ne poraza nego potpunoga sloma, jer je HDZ nadmoćno pregazio konkurenciju, imalo blagotvoran utjecaj na moj život. Naime, izgubio sam svaku iluziju o tome među kakvim ljudima živim. Sve otada računam na same poraze. Doduše, u dva navrata potrefila su me dva umjerena i ugodna iznenađenja. Moji favoriti nekim su čudom uspjeli pobijediti HDZ, koji je onda četiri godine lizao rane u opoziciji, pa se osnažen vraćao na veliku scenu. S porazima sam se naučio živjeti kao s neugodnom, kroničnom i neizlječivom bolesti: svakoga dana nešto me probada, žiga i češe, ali srećom ne toliko da bih tražio da me hitno hospitaliziraju. Vjerovao sam da takvo iskustvo imaju i drugi građani čije su političke preferencije slične mojima, ali sam nekidan shvatio da teško griješim.
U noći još jedne HDZ-ove izborne pobjede, iako ne nadmoćne kao što je nekad znalo biti, legao sam očekivano potišten, ali miran. Konačno, nije se dogodilo ništa neobično ili šokantno. Samo je nakupina kleptomana i šovinista koji već osam godina drmaju zemljom dobila priliku da još četiri godine potkradaju državu i u narodu raspaljuju kvazipatriotske strasti. Ali vraga, sljedećega jutra moj su mobitel zapljusnuli deseci poruka ogorčenja, a slično raspoloženje dočekalo me je i u kvartovskom dućanu. Mojim znancima i susjedima nije išlo u glavu – i još uvijek im ne ide! – kako je, pobogu, ubogi narod mogao još jednom glasati u korist vlastite štete i provjereno groznoj političkoj opciji iznova pokloniti povjerenje. Zar im osam godina otimačine javnoga novca nije bilo dovoljno? Koliko se para treba pokrasti da bi shvatili s kim imaju posla? Tek danas, u proljeće 2024., oni su se suočili sa strašnom činjenicom da žive među ljudima koji su kovači vlastite nesreće, jer slobodnom voljom biraju lopovluk i zatucanost. Svi ti dragi ljudi koji svojim zemljacima zamjeraju glupost, ni sami nisu blagoslovljeni naročitom bistrinom ako su do jučer vjerovali kako će priprosta svjetina konačno progledati.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
