Zašto Hrvatska miriše na izbore?

Ne voli ni kad se piše, ni kad ga se pita o tome. Samo spominjanje izvanrednih izbora kod hrvatskog premijera Andreja Plenkovića izaziva gotovo alergijsku reakciju, kao u posljednjem televizijskom razgovoru, prije desetak dana, kad je rezolutno utvrdio da su sva špekuliranja o izvanrednim izborima promašena. Pozvao je, pritom, sve one analitičare koji govore o izborima prije redovnog roka, u 2028. godini, da ga nazovu i uvjere se kako stoje stvari. “Mi smo preozbiljni za tako nešto”, ustvrdio je Plenković i onda dodatno ustvrdio: “Što se tiče idućih izbora, kako sad stvari stoje, oni će biti u redovitom roku”.

Dalo bi se, dakle, zaključiti kako je kasno proljeće 2026. godine koje u Hrvatskoj izgleda, zvuči, miriše skoro poput prave, zahuktale predizborne kampanje, ipak tek običan dan u uredu jedne rutinske sredine mandata. I da ćemo sljedeće biračke kutije gledati tek kad se nacija i kontinent budu spremali za Europsko prvenstvo u nogometu za dvije godine. Ako se, dakako, zanemari onaj dio Plenkovićeve rečenice u kojem je naglasio “kako sad stvari stoje”. A što ako se “stvari” promijene? Treba li, uopće, posebno naglašavati koliko i dva tjedna u politici mogu biti beskrajno puno vremena?

U krajnjoj liniji, domaća politička stvarnost koja – još jednom – upravo izgleda, zvuči i miriše skoro poput prave, zahuktale predizborne kampanje, ne ovisi samo o Andreju Plenkoviću i njegovoj volji. Iako nije pretjerano izgledna, nije ni nemoguća situacija da se na izbore ode – neovisno o planovima i željama sad već deset godina aktualnog hrvatskog premijera.