Nije to nimalo jednostavno pitanje. Kako, stvarno, izmjeriti stupanj raspada jednog društva. Stvar je svakako uznapredovala, kad se doslovno događa da tone betona i metala padaju na glavu građanima, sijući tragedije na rutinskim, gotovo dosadnim kotama svakodnevnog života. Količina nereda, nemara, neodgovornosti i, sasvim je izvjesno, korupcije koja je dovela do tog trenutka svakako je precizna mjera entropije koja proždire sve slabije tragove organiziranog života jedne zajednice.
Smrt na novosadskom kolodvoru, kad je 1. studenog 14 ljudi poginulo nakon što se na njih srušila nadstrešnica nedavno obnovljene zgrade, stoga je bolno podsjećanje na to koliko je društvena korozija opasna i koliko je ona zapravo normalizirana i uobičajena – sve dok nam se i doslovno ne počne rušiti na glave. Jer, tajni ugovori, sumnjivo obavljeni radovi, dva svečana otvaranja, od čega jedno zbog izborne kampanje, sve to su toliko i odavno svakodnevni rituali na ovim prostorima da malo tko još uopće i obraća pažnju. Dok, dakako, ne bude kasno. Tragično kasno.
Međutim, kako točno izmjeriti stupanj raspada jednog društva i dalje nije nimalo jednostavno pitanje. Jer, Novi Sad se nakon tragedija digao na noge. Prekasno za ovih 14 žrtava, ali možda spasonosno rano za neke mnoge druge, na prosvjedima se traži odgovornost. Resorni ministar je podnio ostavku.
Uz pritisak javnosti je teško očekivati i da pokrenuta istraga neće rezultirati i ozbiljnijim, kaznenim posljedicama. Cijela vertikala vlasti se ozbiljno uzdrmala zbog još jednog nezadovoljstva koje se, nakon ubojstava u beogradskoj školi u prošle godine, opet razlilo ulicama. Jer, negdje uvijek postoji granica. Nekad se nezadovoljstvo, bez najave da dolazi ključna plima, prelije preko rubova toliko da ga je nemoguće vratiti natrag, u staro, dobro ograđeno korito.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
