Gotovo da nema Amerikanca, pročitao sam negdje, koji se ne sjeća gdje se točno nalazio i što je radio kada je objavljena vijest o terorističkom napadu na Svjetski trgovački centar, 11. septembra 2001. Mada nisam Amerikanac, pamtim da sam ulazeći u sobu hotela Novotel, u Havani, na Kubi, upalio televizor i na CNN-u vidio kako avion udara u prvi toranj WTC-a. Htio sam reći supruzi kako očito izvještavaju o snimanju nekog spektakularnog akcijskog filma, ali u djeliću sekunde, prije nego što sam započeo rečenicu, vidjevši na dnu ekrana „breaking news“, shvatio sam što se događa.
Gotovo da nema Hrvata koji ne pamti gdje se nalazio i što je radio kada je 5. augusta 1995. iza sedam sati ujutro na državnom radiju i televiziji objavljeno kako je započela vojnoredarstvena akcija Oluja čiji je cilj oslobađanje Knina. Kako to i dolikuje izdajniku i stranom plaćeniku, ja sam za vijest o Oluji saznao u Londonu, na solidnoj udaljenosti od bojišta, nekih 1.400 kilometara zapadnije. Dok su moji sunarodnjaci krvarili i borili se za povrat svake stope okupirane svete hrvatske zemlje, ja sam – jer što drugo uopće očekivati od izdajnika kakvim su me častili u velikom dijelu hrvatskih državotvornih medija – lagodno živio u Londonu, smucajući se po pubovima i ispijajući pinte Guinnessa.
A u London sam zbrisao, za svaki slučaj, još 18. juna, mjesec i pol dana prije Oluje. Bilo mi je 45 godina, još uvijek sam bio vojni obveznik, ali izdajnici poput mene imaju neki fini, istančani, urođeni, nepogrešivi instinkt da nanjuše opasnost puno prije nego što se dogodi. Pa sam se za svaki slučaj maknuo iz Osijeka u London, dobrih dva sata leta avionom, i ondje opravdao još jedan epitet kojim su me u Hrvatskoj častili, epitet stranog plaćenika.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
