UEFA nam je prodala još jedan san. I neka je

Novac ne donosi sreću ali malo ko od nas bi iskreno mogao da kaže da ne želi biti bogat. Ipak, razlozi zbog kojih bogatstvo želimo su različiti – neko žudi za putovanjima, nego za nekretninama i vozilima, neko za uticajem. Ali u toploj junskoj noći prije neke dvije godine sam u Njegoševoj ulici u Beogradu čuo od prijatelja vjerovatno jedinstven razlog. “Kako nisam bogat, kako nisam neki oligarh ili tajkun”, reče. Prije nego što sam stigao da ga upitam za razlog, nastavio je: “Fino bih kupio Arsenal iz Tivta, usuo ogroman novac i za par godina imao novinske članke – Prvak Evrope je Arsenal, ali iz Tivta! Taj moj prijatelj nit je Tivćanin, nit je neki fudbalski znalac, a pogotovo nije bogataš. Ali je ljubitelj dobre priče, a svaka dobra je u nekom smislu i velika priča. Kakva je to priča i zašto bi nas bilo briga što je tamo neki Vest Hem iz istočnog Londona uzeo treće po snazi evropsko takmičenje?

U želji da razumijemo sport, mi konstantno pokušavamo da ga definišemo. Tako su se i odomaćile misli “sport je rat bez pucanja” ili “sport je rat drugim metodama” i slično. Ali te, kao i sve druge definicije, suštinski promašuju poentu, kao što uvijek svakoj definiciji bježi ono iracionalno u nama. Možemo mu se možda približiti, možemo ga u nekoj mjeri osjetiti i tako smatrati da smo na korak od istine ali nam uprkos tome isklizava.

Mogućnost bilo kakvog definisanja je postala i teža prelaskom sporta u globalni fenomen, pogotovo fudbala. Odjednom tumačenje igre kao odmjeravanja snaga između gradova, naselja, kvartova više ne važi. Nije pitanje da li je Bar bolji od Cetinja, Voždovac od Karaburme ili Dalmacija od Zagorja. Sva ta identifikovanja odjednom padaju u vodu ako se moj kum i ja guramo i vičemo dok na terenu “ratuju drugim metodama” Vest Hem i Čelsi. I neću gubiti vrijeme u objašnjavanju opštih mjesta da se radi o globalizmu, o komercijalizaciji, da je poenta prodati dresove u Kini i da se reklame sa stadiona vide podjednako u Vijetnamu i Sjedinjenim Državama. Sve to znamo, ali iracionalno ostaje. Možemo danima da objašnjavamo kako je to sve način da Adidas i Umbro prodaju što više svoje robe. Možemo mjesecima da predajemo o tome kako su se gladijatorske igre iz Koloseuma prenijele na travnate terene i male ekrane. Možemo razglabati u beskraj kako su nekad siromašni zabavljali bogate dok su danas uloge zamijenjene pa su siromašni ti kojima se skreće pažnja dok gledaju bogate koji šutiraju kožnu loptu. Sve to možemo reći i znati ali opet nećemo promijeniti suštinu – to iracionalno postoji, mi fudbal gledamo, do fudbala nam je stalo, i to kroz timove i igrače sa kojima nemamo ništa zajedničko, sa stadionima na kojima nismo nikad bili, sa klupskim istorijama i mitologijama koje nisu iz naše ulice.