Pregovori o čelnim mjestima u EU, a Plenković u niskom startu

S Hrvatskom demokratskom zajednicom je uvijek bilo tako, od samih početaka. Predsjednik stranke bio je, pogotovo kad je HDZ na vlasti (dakle, uglavnom cijelo vrijeme u ovih 34 godine višestranačke demokracije), početak i kraj, ishodište i konačni sudac svake odluke i svake politike. Voljeni vođa, čije se ime skandira u ekstazi i čije propitivanje se često doživljava tek koju nijansu ispod svetogrđa.

Biste Franje Tuđmana se još navlače po svim važnijim skupovima stranke, izazivajući deja-vu kod onih koji se sjećaju osamdesetih; kad se komadu bronce, s likom zagorskog porijekla, sljedba također zaklinjala na nastavak njegovim putem. Ivo Sanader je bacao u trans stranačku publiku već nakon prve pobjede na izborima, a Tomislava Karamarka posebno je voljela stranačka desnica, jer je čovjek bio opsjednut komunizmom i lustracijom. Jadranka Kosor, koja je stranku dobila u ruke nakon Sanaderovog naglog odlaska u svoje dvije godine nije uspjela razviti tako silan kult ličnosti, jer je stranku dobila usred globalne ekonomske krize i jer je uskoro postalo jasno da slijedi izborni poraz, ali i njoj su se stranački odličnici znali klanjati. Doslovno, ne metaforički.

Recitacije, milijarde eura i – drug Tito

Andrej Plenković je na putu da nadmaši svih dosad. Tuđman je na vlasti bio devet i po godina, Plenković će u listopadu napuniti osam. I upravo je pobijedio na izborima što mu jamči još četiri godine na čelu Vlade. Najdugovječniji je premijer, s tri pobjede zaredom na parlamentarnim izborima. Saborske zastupnice i zastupnici HDZ-a se redovno ponižavaju pred premijerom kad ovaj dođe u Sabor natječući se udivljenim recitacijama o velikim uspjesima HDZ-a i Hrvatske pod vodstvom omiljenog premijera, a robotsko ponavljanje Plenkovićevih talking pointsa u svakom javnom istupu postala je kvalifikacijska vještina za napredak u stranci.