“Hajmo, sad, budi ti papa Franjo”: Šta danas može vatikanska diplomacija?

Pišem ovaj tekst u subotu 24. februara, na drugu godišnjicu agresije Rusije na Ukrajinu i želio bih ponuditi jedan kutak gledanja koji nije uobičajen, a to je kut vatikanske diplomacije, nekoć vrlo moćne: što zaista jest, što donosi i što može činiti ili čini Sveta Stolica, njeni prvi ljudi: papa Franjo, državni tajnik kardinal Pietro Parolin, tajnik za odnose s državama nadbiskup Paul Richard Gallagher… Ne samo u vezi rata u Ukrajini, gdje se međusobno ubijaju braća kršćani, već i u Gazi, gdje papa Franjo svaki dan pošalje poruku maloj, preostaloj grupi kršćana.

Započnimo sa svježom viješću. Kardinal Parolin je u petak 16. februara, na marginama obilježavanja 106. obljetnice ponovnog utemeljenja baltičke države Litve, komentirao smrt ruskog disidenta Alekseja Navalnog. Vijest o smrti jednog od glavnih protivnika predsjednika Vladimira Putina, koji je preminuo (ubijen, prema svemu sudeći) tog petka u 47. godini života u arktičkoj kaznenoj koloniji IK-3, gdje je bio zatvoren od 2021. na 19-godišnju zatvorsku kaznu je “iznenađujuća i ispunjava tugom”, rekao je Parolin, izrazivši osjećaje Svete Stolice nakon slavlja koje je predvodio u crkvi Il Gesů u Rimu prigodom obilježavanja rečene godišnjice.

“Vidio sam to na vijestima. Što da kažem? Jako mi je žao, mislio sam da se to moglo drugačije riješiti. Umjesto toga, ova vijest nas začuđuje i ispunjava tugom”, rekao je kardinal novinarima ispred crkve Presvetog Imena Isusova. Upitan, je li taj događaj promijenio stav Svete Stolice prema Rusiji, Parolin je odgovorio: “Preuranjeno je govoriti o takvim stvarima… Tek smo sada saznali”.

Veliki nadbiskup kijevsko-halički Svjatoslav Ševčuk u razgovoru za vatikanske medije osvrnuo se na stanje u ratom pogođenoj Ukrajini dvije godine nakon početka ruske agresije na tu zemlju.

U ove dvije godine invazije, od 24. februara 2022. godine, Grkokatolička Crkva u Ukrajini razvila je pastoral koji nadbiskup naziva “pastoralom tugovanja”. Prate ljude koji plaču, koji pate, koji žale zbog gubitka članova obitelji, doma, svog svijeta. “To je izazov, jer je vrlo lako biti pastir sretnih ljudi”, kazao je Ševčuk. Zapadna kultura možda je potrebna pastorala u svijetu potrošnje, gdje Papa kaže da valja upozoriti čovjeka na rasipničku kulturu. “Ali u kontekstu rata nosimo se s potpuno drugačijim izazovom: svaki dan živimo tragediju razaranja naše zemlje, naših gradova, svaki dan svojim očima gledamo smrt i nažalost još uvijek nemamo jasnu perspektivu kada će sve ovo završiti”.

Takvo pastoralno djelovanje nekad se najviše očituje u samoj prisutnosti, više nego provođenje nekih aktivnosti – “Biti pored uplakanih, pokušavajući pokazati da je Gospodin s nama. Pronaći prikladne riječi za majku koja oplakuje smrt svog sina, pronaći riječi za mladića koji je ostao bez nogu i ne zna kako živjeti ili za dijete koje je svojim očima vidjelo majčinu smrt”, objasnio je nadbiskup. Takav je pastoral izazovan, ali je i pastoral nade, jer kako je rekao mons. Ševčuk: “Vidimo da nas kršćanska vjera poziva da nosimo nadu uskrsnuća usred ljudske žalosti”.