Razlika između Hrvata i Srba je nedostatak svake mjere

Miljenko Jergović i Svetislav Basara, dvojica verovatno najpopularnijih pisaca s ovih prostora, redovno će se dopisivati svake nedelje u rubrici “Nikad bolje”. Basara i Jergović nekoliko godina unatrag redovno su razmenjivali pisma i utiske o svemu što se događa u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, ali i u svetu… Sada nastavljaju da se obraćaju jedan drugom o onome što čitaju, gledaju, prepoznaju..

***

7. februara

Mislim da su ljudi u našim krajevima, dragi Basara, trajno nespremni prihvatiti bilo kakve civilizacijski normalne društvene modele i ceremonijale. I da je sve vrijeme upravo o tome riječ. Nedavno je tako održavano Svjetsko prvenstvo u rukometu. Domaćini su bili Norveška, Danska i Hrvatska.

Kako je rukomet mali sport, u stalnoj regresiji i propadanju, bez velikih marketinških potencijala i bez ikakve tradicije izvan Europe, sport koji ne postoji u Sjedinjenim Američkim Državama, pa za njega kapitalističke korporacije nemaju nikakvog interesa, sport odavno nestale komunističke istočne Europe, nekada pritom još i ženski sport, nitko ozbiljan nije zainteresiran za organizaciju svjetskih i europskih prvenstava.

Godine 2018, kada se birao domaćin za 2025, osim ovog pomalo grotesknog spoja dviju moćnih i bogatih nordijskih zemalja i jedne siromašne i civilizacijski zaostane zemlje s jugoistoka Europe, za organizaciju Svjetskog prvenstva bile su još dvije pojedinačne kandidature. Prijavila se Madžarska. I prijavila se Srbija. Kako je od Orbanove Madžarske Zapad sklanjao oči kao od svojevrsnog europskog i parlamentarno-demokratskog degenerika, u velikoj mjeri stvorenog briselskim novcima i licemjerjem, nije dolazilo u obzir da se Svjetsko prvenstvo u rukometu povjeri Madžarskoj.

Srbija može biti nije prošla zato što su mislili da je takva organizacija za Srbiju preskupa, jer bi trebala izgraditi još barem tri nove arene, a možda im je bila neprihvatljiva i zato što je te 2018. nekome mogla djelovati kao čedo budimpeštanskog degenerika.