Šteta što “Vostani Serbije” nije srpska himna

Miljenko Jergović i Svetislav Basara svakog petka samo na Velikim pričama u rubrici “Nikad bolje”.  

***

prvi dani aprila

Nikad kod mene, dragi Basara, nećeš naći cinizam umjesto nade. Dakle, sve je meni jasno, i sam bih sebe mogao ismijavati zbog koječega čemu se nadam i kojekoga kome povjerujem. Ali o studentima koji se bune još samo ovo: ne vjerujem ja, i ne nadam se, da će oni prosvetiti i prosvijetliti srpsko društvo, nego se nadam da će oni – ili tek svaki deseti među njima – prosvetiti i prosvijetliti sebe. A to je i za njih, i za društvo u Srbiji, i za ovaj naš djelić svijeta, jako mnogo.

Uostalom, nisam ja Dositeja Obradovića spomenuo zato što bih pomislio da je on igrao “neku zapaženiju ulogu” u srpskoj kulturi i društvu svoga doba. Dositej je meni važan kao samostvoreni intelektualac, kao prosvjetiteljska figura izvan svoje epohe, kao netko tko igra ulogu u nekoj imaginarnoj kulturi i zajednici stoljećima nakon što je živio.

Konačno, Dositej je meni važan kao tekstopisac jedne od nekoliko zanimljivih pjesama, koje su pjevali ti pobunjeni studenti. Vjerojatno i najzanimljivije, za koju je grehota što nije postala srpskom himnom nakon uminuća Jugoslavije. “Vostani Serbije” velika je pjesma, prava himna, moćna i kultivirana u svakom pogledu.

Nije mi trenutno pri ruci, a nisam ni pri internetu, pa citiram po sjećanju jedan njezin distih: “Pokaži Evropi tvoje pravo lice/ Svetlo i veselo, kao vid Danice”.