Vida Davidović: Ovo je moja lista 10 najboljih romana

Izbor: Vida Davidović

Deset romana

Ne postoji srpski roman bez Stevana Pape Katića. Na međi ratne istine i halucinacije, kapitalno djelo Rastka Petrovića u sebi objedinjuje mitske spoznaje, pokazujući nam „apokalipsu danas“ kroz epizode Albanske golgote opisane u Danu šestom još nekoliko decenija prije Kopolinog filma. Kada sam se preselila u Nebrasku, sa sobom sam ponijela ovaj roman i Eliotovu „Pustu zemlju“ u prevodu Ivana V. Lalića. Usamljenoj mladoj ženi u polju kukuruza teško da je potrebno nešto više od osjećaja da u pojedinim momentima vlastitog očajanja nikad nije, i neće biti, sama. Dok god su u njoj živi Papa Katići.

Prebitan! Za njega sam saznala jednog kišnog dana na početku studija, kada sam se od oluje sakrila u Jugoslovenskoj kinoteci. Tada se davao istoimeni film sa Franom Lasićem u ulozi Melkiora Tresića. Teskoba, erotska opsesija, glad, pozorište, „đubre, grad, smrt“ (kako bi rekao poetski sličan Marinkoviću, Fasbinder), pozorište. Iznerviram se kada „Kiklopa“ uporede sa „Uliksom“. Veliki romani malih zemalja ne zaslužuju da se porede sa drugim velikim romanima samo zato što su ovi potonji napisani na velikim svjetskim jezicima.

„Jesen i život bez smisla“ je samo uvod. Ovdje svaka rečenica ima oblik predskazanja ili ubitačno preciznog seciranja sjećanja, traume, rata. Srpska istina o Septimusu Vorenu Smitu i gospođi Dolovej predstavljena je u ovom romanu u isti mah. Atmosferičnost dostojna Kiša, ali potpuno lišena pretencioznosti u korist dubljih, ali, paradoksalno, i larpurlatističnijih istina. Predivno. Još kao srednjoškolka sam se zaljubila i nikada nisam uspjela da se odljubim.

Krležu sam otkrila krajem osnovne škole i odmah je postao jedan od mojih omiljenih pisaca. „Prijehavši u Zagreb“ u šoping sa mamom (možda je to bio upravo šoping vezan uz kupovinu malomaturske haljine) prva stvar na koju sam pomislila bila je: „Svitalo je kada je Filip stigao na Kaptolski kolodvor“. Iako mnogo toga nisam razumjela, bila sam fascinirana beskrajno pjesničkim tokom krležijanskih rečenica-reka u kojima se, modernistički bolno, enterijeri pretvaraju u socijalne označitelje, a socijalni označitelji u pejzaže nesvjesnog likova. I naravno, fascinirala me Bobočka – fatalna žena, krijumčarka kokaina!

Moj tata, istoričar, mnogo voli Andrića. Ja, opet, mnogo volim svog tatu, koji je mnogo uticao na formiranje mog ukusa, a odrasla sam na rijeci (nije Drina, jeste Vrbas) koja je vjekovima cijelim svojim tokom od Banjaluke pravila čaršiju, pa austrougarski grad. Osjetljiva sam na kolorit bosanskohercegovačke prošlosti. Osjetljiva sam na mnoge tamne vilajete mostova i tihe šapate iz franjevačkih manastira. O tome šta roman još sa sobom nosi (a nosi teret istorije na svega nekoliko stotina strana!) uzaludno je pričati – prvo, bio je svima u lektiri; drugo – ko sam ja da komentarišem Andrića, koji je, po mom mišljenju, zaista jedan od najvećih jugoslovenskih pisaca.

Slušajući bakine priče o Kozari, kao i kolektivna porodična sjećanja na Drugi svjetski rat, stradanje i otpor (moja cijela porodica je iz potkozarskog kraja), razvila sam posebnu vrstu odnosa prema Ćopiću – onom piscu djetinjstva u revoluciji i revolucije u djetinjstvu, koji je potpuno preokrenuo ideološku i estetsku paradigmu jugoslovenskog dječijeg romana, na granici između socijalnog realizma, slepstika i stripovske poetike. Ako Nikoletina Bursać nije dovoljan razlog da se Orlovi nađu na ovoj listi, ne znam šta jeste.

Roman koji će se, vjerovatno, naći na većini lista mojih kolega. Ipak, sa razlogom. Zolu sam otkrila u ranom tinejdžerskom periodu, Boru Stankovića malo kasnije. Sofka je lijepo sjela na Nanu u univerzumu u kom je sifilis zamijenio incest. Takvi pisci, a tako su rijetki, shvatili su prirodnu čovjekovu potrebu za bizarnim, za degeneričnim, za onim za čim gledaoci true crimea čeznu, a pritom se nikad nisu spustili na razinu makabra. Nažalost, sa devetnaestim vijekom smo mahom izgubili iste te pisce koji su mogli ostati u kontaktu sa gađenjem i gnušanjem, nikada ne izuzimajući važnost izučavanja političkog i socijalnog značenja.

Izrazito poetski, a beskrajno surov, začuđujuće nježan, a beskrupulozno mučan, roman Magdalene Blažević „U kasno ljeto“ donio je jednu vrstu osvježenja na postjugoslovenskoj sceni u pogledu stilskog oblikovanja i tumačenja romana o ratnim sukobima 90-ih. Nimalo „novinski“, nimalo eksplicitan, nimalo ostrašćen, nimalo pamfletizovan, nimalo mačoistički, već sasvim satkan od simbola, alegorija i mučnina koje oni sa sobom nose, kroz rakurs djevojčice Ivane, stradale tokom pokolja u Kiseljaku 1993. koji su bošnjačko-muslimanske snage izvršile nad hrvatskim stanovništvom u Srednjoj Bosni, roman, kroz fragmente, evocira sjećanja naratorke na ljeto prije nego što je ubijena. Ta sjećanja su ponekad felinijevska, ponekad podsjećaju na Lorkine pjesme, ponekad su snolika, a ponekad potpuno groteskna u stilu južnjačke gotike, ali sve vrijeme ostaju jaka, ne prestajući da vrše jak senzorni utisak na čitaoca, žigošući u njegovoj svijesti snažne utiske o poletu, ekstazi, slomu, egzodusu i stradanju. Ja sam ga nedavno otkrila i shvatila da me dugo niko nije suočio sa takvom emocijom. Niti će, mislim, još dugo, dugo. Hvala, Magdalena!

Ako ne volite Pop Ćiru i pop Spiru, sigurno ste:
1. neduhoviti;
2. snob.
Inače, ne znam kako da ih ne volite. Sremčev roman je jedan od prvih romana u koje sam se zaljubila. Njegove satirične, parodijske, a ponegde gotovo i karnevalske komponente, osvojile su me i osvajaju me kontinuirano od ranog djetinjstva. Intelektualno me uzbuđuje posmatranje procesa autokolonizacije Vojvođana i rađanja Frankenštajnovog čudovišta germanizovanog sela u kom kćerke popova u silnoj pretenziji uzdišući čitaju Vertera, čime zapostavljaju radove u polju, a sama pomisao na to da postoji pravoslavna verzija Bakonje fra Brneta nagoni me u smijeh koji može trajati satima.

Nepravedno zapostavljen roman, naročito za nas ljubitelje francuskog realizma. Tužnija verzija Ežena de Rastinjaka, Miloš, vodi nas kroz putanju svoje strasti i zebnje, nesigurnosti i slutnje. Mislim da ova velika ljubavna priča Beograda i prvi veliki beogradski portret (grad je, kroz sličnu prizmu, jedino još opisan u zadnjoj sceni Nušićevog Mister Dolara) zaslužuju više mjesta u kanonu, makar za nas koji cijenimo Uskokovića, našeg Balzaka i Vilijama Tekerija.