Kako su Trejsi Čepmen i Luk Kombs (na jednu noć) pomirili Ameriku

Trejsi Čepmen i Luk Kombs prvi put su zajedno izveli njenu pesmu “Fast Car” na dodeli Gremi nagrada. Tim povodom, ponovo objavljujemo tekst o ovoj pesmi i njenoj autorki

***

Nije lako riješiti dilemu da li je bolje, ljepše, živjeti u stanu ili u kući, ako podrazumijevamo da pojedinac ima mogućnost izbora. Ono što je sigurno jeste da kuća ima jednu prednost u odnosu na mnoge stanove – posjeduje ostavu. Stanovi nažalost, zbog optimizacije prostora, jako rijetko imaju prostoriju u kojoj možemo čuvati sve one naše, navodno manje važne, uspomene, sve stare stvari, sve ono za šta je “gre’ota da se baci”. Ipak, iako sam odrastao u stanu, imao sam sreću da imamo ostavu, da moj roditelj, zvaćemo ga Đukić senior, voli da čuva stvari. Ne radi se zapravo o tome da on jako voli da čuva koliko se prosto užasava misli da će nešto biti bačeno i zauvijek izgubljeno. Baš to što se baci, baš to će jednom zatrebati.

Ta ostava nije bila velika, možda četiri kvadratna metra, locirana ispod krivog plafona koji mi je “branio” da se uspravim. Ipak, dječja radoznalost me je često vodila tamo, u traganje za nekim pohranjenim, izgubljenim blagom, za nekim artefaktom prošlosti koji samo mene čeka da zasija u toj hladnoj, neosvijetljenoj prostoriji. Tom se dječaku, izgubljenom u mašti, ostava činila ogromna, puna tornjeva kutija, kao da se našao u onoj sceni s kraja “Tragača za izgubljenim kovčegom” kada američki obavještajci odlažu istorijsko blago koje je Indijana Džons spasio od nacista.

Moje potrage nisu otkrile “Zavjetni kovčeg” ali jesu neke kasete, prije svega Pink Floyd “Wish You Were Here”, “Remain in Light” – Talking Heads, i jednu neobilježenu, bez kutije, sa narandžastom naljepnicom na kojoj je stajalo ono čuveno TDK. Naravno, mladi “arheolog”, zovimo ga Đukić, a ne Džons, junior, uprkos zanimljivim omotima prve dvije kasete htio je da otkrije šta se nalazi na ovoj neobilježenoj. Ni na koji način nije uticalo to što nije imao pojma šta su te crvene glave sa druge kasete niti zašto je to slovo “u” ćirilice upalo u latiničan naziv benda na prvoj, očekivao je da je najveća misterija skrivena tamo gdje kutije i omota prosto nema. Kasetofon, marke buvljačko-kineske, First Austria, Soniq ili nešto slično, (pored kojeg su mjesecima stajale svega dvije kasete, Balaševićev “Jedan od onih života i “Njihovi dani” Bore Đorđevića – ne baš sjajan izbor iz ove perspektive, ali uglavnom bolji od jedne i po stanice koju je hvatao), doživljava svoj veliki momenat. Radilo se o trenutku u kojem je na kaseti moglo biti bilo šta, istovremeno najbolje i najgore. I onda je krenula gitara i specifičan glas “Don’t you know, They’re talkin’ bout a revolution…”