Talking Heads
Kultura

Najbolji ničiji omiljeni bend svih vremena

I tribjut album kakav Talking Heads zaslužuju

Talking Heads Talking Heads, 1977. godine / Ian Dickson / Shutterstock Editorial / Profimedia
jun 07 2024, 05:00

Podeli

Iako je svima nama koji smo u tom trenutku bili i radili u Americi prijalo da porodici citiramo “Pit… i to je Amerika” kada bi nas pitali kako je nama, a njima da nam odgovaraju sa “Igi Pop” bilo da smo im bili tetke, braća ili ujaci, bila je posebna privilegija probuditi se u Kaliforniji tog decembra 1983. godine. Tri koncerta, jedan za drugim, benda Talking Heads u, za standarde Los Anđelesa, omanjem Pantaženes teatru, bila su događaj koji se nije smio propustiti.

Svjestan da do karata neću doći, svakog popodneva bih kombinovao dva autobusa kako bih stigao do tamo i pričao sa svim zaposlenima koji bi bili u domašaju. Svašta se kroz to dalo saznati, recimo kakve sve krojeve praktikuje majka prodavca karata kada hekla. Čuvar je ponavljao da će te sezone Lejkersi (eee, čuveni šoutajm Lejkersi) osvojiti titulu nakon što su ih Siksersi posramili prethodne godine, a ljudi koji su se bavili pranjem glumačkih kostima nisu mnogo govorili, mučio ih je engleski. No, ono što je važnije od svega toga, našao sam način da me propuste na drugu noć koncerta kroz zadnji ulaz.

Ništa me nije moglo spremiti za to veče, nijedna ploča ne može prenijeti energiju živog nastupa, čak ni onog osrednjeg. Bina, zamračena, na njoj kasetofon. Odjednom počinje ritam za “Psycho Killer”, Dejvid Birn izlazi i već smo svi u ekstazi. Kako pjesme prolaze, pridružuju mu se ostali članovi benda na sceni, ređaju se genijalne stvari kao što su “Heaven”, “Slippery People”, jedina hitčina sa top-lista “Burning Down The House”, a kada je naišao “Life During Wartime”, doslovno sam pomislio da vrijedi umrijeti u plesu u tom trenutku.

Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.

Velike price