“Pjevam po razvodima” – govorio je Arsen, izazivajući salve smijeha. Veliki kompozitor, kantautor (a “kantautori su”, govorio je, “pjesnici s nogostupa”) pjevač, iza sebe je ostavio brdo dosjetki zbog kojih ga se može nazivati našim Voltaireom ili Churchillom; kad vam sve drugo zakaže, možete citirati neku njegovu kozeriju, i nećete pogriješiti. Šibenčanin Darko Gulin izdao je cijelu knjigu “arsenizama”, jetkih, lucidnih igara riječima koje će nadživjeti tvorca, obrnuto od “arsenizma” koji veli da je “sve više pjesnika koji nadživljavaju svoje pjesme”. Odnosno, da je “sve prolazno samo je ondulacija trajna”. Više je puta sebe opisao kao “ružnog”, tvrdio je da je nakon najave da će on i Drago Diklić pjevati publika zbog ružnoće bježala u WC, ali i to je bila duhovitost – ženama je bio jako privlačan.
Arsen Dedić, pjesnik ljubavi i melankolije, hrabar čovjek je čije su pjesme, kasnije odreda kanonizirane kao klasika, šezdesetih odbijali ili ostavljali bez nagrada svi glavni festivali. Tretirali su ga skoro kao Džimija Barku iz filma Žike Pavlovića. U vrijeme Silvane Armenulić i Braće Bajić on ide s “Moderato cantabile” i “Kućom pored mora”. Išao je stranputicom, “umoran i vezan žicom”. Ali “sve je išlo svojim tokom, na početku karijere, pjevao sam protiv sviju, rušio sam barijere”. Sve ih je srušio. Bio je vanserijski obrazovan, muzički i šire. Tu je cijela obitelj, od oca Jovana, glazbara, do sina Matije, jazzbara, bila slična. Nije startao slavno. Limena glazba u Šibeniku, loš početak (naslov članka Šibenskog lista nad prvim Arsenovim koncertom bio je “Fijasko u Drnišu”), smion nastavak, i onda dug i strm put do vrha. “Počast se na kraju primi / Ide vrijeme, bije sat / Pobjedom se poslije čini / Izgubljeni neki rat…”
Pročitali ste poslednji besplatni članak. Da biste nastavili sa čitanjem pogledajte planove pretplate
Već imate nalog? Ulogujte se