Prodavačica cvijeća na Piazza Unità

Pripremajući se za razgovor s flamanskim piscem i pjesnikom Stefanom Hertmansom, a povodom promocije njegovog posljednjeg na slovenski prevedenog romana Vzpon (Uspon), pročitao sam i njegovu knjigu Gradovi, esejistički putopisni roman koji je prije dvadesetak godina izašao u Srbiji, u izdanju Karposa.

U njemu Hertmans eruditskim zamahom i liričnom poetikom piše o gradovima i literaturi, o Beču, Dresdenu, Marseillesu, Trstu i mnogim drugim gradovima, piše o knjigama i o piscima, o prošlosti i sadašnjosti. Sjajno je to štivo, ali dok sam čitao priču o Trstu, zastao sam kod jednog odlomka, kao da me nešto pogodilo.

„A tamo sasvim iznenada, uzbudljiv susret. Na Pjaca Del’unita sa zaprepašćenjem prepoznajem staricu Slovenku koja prodaje sitno cvijeće. Znači, još je tu, posle svih ovih godina, jednako zlovoljna, odiše bedom i mirišljavim istarskim travama. U buketićima što ih pomalo molećivo nudi prolaznicima koji tek što je ne obore ima samo cvetova sa neplodnih kraških polja, koje nesumnjivo bere usput.

Odjednom, ona je za mene simbol, znak svakodnevne tvrdokorne pojedinosti, i sama ona vlat trave na surovoj steni, za koju je Zlataper rekao da i jedna jedina travka može da sadrži čitav život zato što se uzdiže iz suvog ništavila stenja. Ta prosjakinja pokazuje lice jednog potisnutog segmenta kulture ovoga grada i njegove istorije – antičku vezu sa Krasom. Mrmlja na svom melodičkom slavenskom jeziku, nestrpljivo šetka tamo-amo, a uveče, umorna i takoreći praznih džepova, diže ruke i nestaje.“

I sam mi je Stefan kasnije pričao kako ga je potresao susret sa slovenskom prodavačicom, kako ga je dirnuo vidljivi jaz između njenog slavenskog svijeta u brdima iznad Trsta i bogatog talijanskog svijeta koji ju je u Trstu okruživao. Stefan je čovjek i pisac pun empatije, a u priči o Trstu na više mjesta razmišlja o slavenskom segmentu tog višeslojnog grada.