Prije dvadesetak godina u Crnoj Gori imali smo prilike da gledamo jednocifren broj kanala. Tako nam se tv iskustvo svodilo na prvi i treći kanal javnog servisa (drugi iz nekog razloga nije postojao godinama, ali treći jeste) i na tri-četiri privatne televizijske stanice. Na jednoj od njih postojala je emisija, u svakom smislu opskurna, u kojoj je ostareli dugokosi roker puštao zbilja raznovrsnu muziku najavljujući je, nenamjerno komičnim, referencama. Uprkos tome što smo se tada, nije netačno reći, “sprdali” sa tim najavama, vođenjem emisije, čovjeku koji iz svoje sobe nešto priča o muzici izgovarajući imena bendova, pjesama i albuma na prilično lošem engleskom jeziku, ona nam je bila vrlo korisna.
Internet je bio dial up i nije bilo lako saznati za neki novi bend, čuti nešto što ne dolazi iz užeg kruga prijatelja i porodice. I tako je jedne subote (mislim da je išlo subotom) na Rok Karavanu voditelj pustio “The Weeping Song”, kultnu numeru benda Nick Cave and the Bad Seeds.
A u spotu dva tipa u odijelima pjevaju jedan ka drugom dosta neobičan tekst, igraju nekako smotano i, iz potpuno nepoznatog razloga, veslaju na mjesečini. To je bilo dovoljno da se uzme cd, naravno prvo neki best of, a onda i poslednji dostupan album, u tom trenutku to bješe No More Shall We Part. Nemoguće je utvrditi koliko sam sati od tog trenutka proveo slušajući, bez kraja i konca, muziku mračnog australijskog genija i njegovih saradnika. To nasumično puštanje jedne pjesme na Blue Moon televiziji dovelo je do toga da stihove jednog čovjeka vječno povežem sa iskustvima, događajima, ljudima.
Poštovani, da biste pročitali 1 besplatan tekst potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
