Grlić i Marković, narodni učitelji

Portal Velike priče jedno je od zanimljivijih mjesta na ex-jugoslavenskome kulturnom i medijskom prostoru. Nastala kao ekstenzija njuz magazina Nedeljnik, te kao neka vrsta osobnog šou projekta urednika Veljka Lalića, Velike priče su platforma za duge tekstove, intelektualna razmatranja, višemjesečne i višegodišnje ekskurse nekih od najuglednijih i međunarodno najprepoznatljivijih pisaca, novinara i intelektualaca iz Srbije, Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine, Makedonije.

Prije dvije i pol godine urednik Lalić animirao je i nagovorio dvojicu praških đaka, filmskih redatelja i profesora filma, Gorana Markovića i Rajka Grlića, da se međusobno dopisuju preko Velikih priča i da na takav način, možda, sagrade knjigu o sebi u vremenu.

Knjiga je nedavno, otprilike u isto vrijeme, objavljena u beogradskoj Laguni i u izdavaštvu zagrebačkog informativnog portala Telegram, te pod uredništvom Zorana Maljkovića.

Skoro vršnjaci, Marković je godinu stariji, prijatelji sa studija i davni suradnici, s vrlo ozbiljnim filmskim i akademskim karijerama, obojica politički disidenti, Grlić je 1991. bio gotovo pa primoran napustiti Hrvatsku i poći u Ameriku, Marković je tih godina bio u opoziciji prema nacional-komunističkom režimu Slobodana Miloševića, e da bi u dvadesetim godinama sljedećeg stoljeća pod režimom Aleksandra Vučića bio potjeran s profesorskog posla i onemogućen u snimanju filmova, dvojica korespondenata i prijatelja zapravo su vrlo različiti karakteri.

Grlić je autoironični hedonist, Marković je depresivni introvert, prvi je društveno snalažljiv džentlmen, koji na društvo u kojemu živi umije gledati s iritantnih (po neprijatelje iritantnih) visina, a drugi je donekle tipični istočnoeuropski intelektualac u skoro cjeloživotnom bojkotu.

I Grlić i Marković su za Jugoslavije i za socijalizma snimali uglavnom takve filmove koji se nisu mogli svidjeti Partiji i ideološkim komisijama i njihovim komesarima po novinama i na televiziji. Grlić je s jednim filmom tada bio blizu neformalizirane zabrane, Marković je radio u ponešto liberalnijim uvjetima.

Nakon 1990. obojica su se od filmskih disidenata iz socijalističkih vremena premetnuli u izdajnike nacionalne stvari. No, dok je filmskim ili književnim disidentima u socijalizmu (uglavnom) bivalo dopušteno da se bave svojim poslom, sada ih se u tome trebalo onemogućiti.

Grliću je nakon petnaest godina pauze omogućeno da snima u Hrvatskoj, dok je Marković od mainstream redatelja, koji je snimao prosječno skupe filmove, postao underground autor s krpež-trpež projektima, i s tek povremenim iskakanjima u standardnu produkciju. Grlić se spašavao blagodatima američkoga Srednjeg zapada i dugim istarskim ladanjima, te prijateljskom scenaristikom s Antom Tomićem. Marković je, pak, silom prilika postao pisac. Najbolje svoje filmove u dvijetisućitim nije mogao snimati, pa ih je onda pisao kao neke neobične i neortodoksne romane. Danas, Marković je zacijelo jedan od najzanimljivijih srpskih prozaista i romanopisaca. Grlić, pak, napisao je jednu zanimljivu i zabavnu knjigu o nesnimljenim svojim filmovima.

Obojica su izvanredno dobri i zanimljivi narodni učitelji filma i filmske umjetnosti. Ako nam je dopuštena i ta šala: Grlić i Marković jedan su cijeli Vasa Pelagić. Ili po sarajevski, cijela jedna Staka Skenderova.

Dopisivali su se, dakle, godinu i pol. Započeli su u vrijeme pada nadstrešnice na željezničkom kolodvoru u Novom Sadu, a završili u vrijeme Plenkovićeve obnove svih endehaških sentimenata u Hrvatskoj, te Trumpovih ratova po svijetu. Veći dio knjige protječe u Markovićevoj nadi u pad Vučićeva režima i građansku revoluciju u Srbiji, te u Grlićevo postupno povlačenje iz Amerike, da bi se Marković još jednom postupno razočarao, a da bi Grlić od prijateljskog i europskog tješitelja postao onaj tko pripovijeda o reustašizaciji Hrvatske i o njezinim manifestacijama u svakodnevnom životu.

Dramaturški, ova knjiga pisama djeluje kao ona Escherova stubišta kojima se ljudi istodobno uspinju i silaze, ali je ispunjena nečim što je zapravo izvan i iznad jada društveno-političke svakodnevice u dvije zaostale istočnoeuropske zemlje, koje sopću pod neprosvijećenim nacionalističkim režimima. Ono čime je ispunjena i što predstavlja pravu narav dvojice ljudi radost je pripovijedanja, pričanja i nadpričavanja, nizanja slika, fabula i fabularnih zametaka.

Pritom, naravno, Grlić je u tom vatrometu raskošniji i opušteniji. Recimo, u jednom trenutku, negdje o američkom Danu zahvalnosti, i o skorom Božiću i Novoj godini, cijelo jedno pismo potroši na opisivanje blagdanske purice, po receptu svoje bake, koji, osim što je gastronomski raskošan, sa sobom donosi onu vrstu kulturološke i identitetske legitimacije, koju će čuvari hrvatske rasne čistoće doživjeti kao provokaciju, dok će Goran Marković naspram nje djelovati kao introvertni melankolik u fazi potpune rezignacije…

“Jesi li snimio ovo?” pametna je, živa i zabavna knjiga, četveroručni dnevnik jedne u svakom pogledu sumorne epohe, igra dvojice živahnih seniora, demonstracija obrazovne moći, preludiranje dvojice talenata… Lijepo kolovoško štivo.

Tekst originalno objavljen u dodatku “Ekran” Večernjeg lista, kao i na sajtu Miljenka Jergovića “Ajfelov most”