Znam da će mnogima ovo na prvo čitanje izgledati paradoksalno i nevjerovatno, ali jedan od razloga neuspjeha jugoslavenskog socijalističkog projekta bio je i u lošem pi-aru vladajućeg Saveza komunista Jugoslavije. Paradoksalno i na prvu ruku nevjerovatno će ova tvrdnja zvučati iz prostog razloga što je sistem uložio praktično sve što je mogao u propagandu vlastitih uspjeha, posebno u priču o utemeljiteljskom razdoblju NOB-a, a imao je za to neograničena sredstva i sve medijske platforme na raspolaganju.
No, upravo u tome i jeste bila klica neuvjerljivosti takve propagande, što najbolje možemo razumijeti tek mi današnji građani ovih prostora, suočeni s nesnosnom propagandom vladajućih istina. Svaki racionalan i kritički nastrojen čovjek bilo kakvu političku propagandu počne u jednom času instinktivno odbacivati. Posebno kad se njom propisuju neupitne državne istine i kada ona dolazi od strane vlasti. Drugi problem socijalističkog pi-ara odnosio se na ideološku narav režima koja je naglašavala bazično ispravne i humane principe, poput solidarnosti, zajedništva i kolektivnih napora, gdje je mjesta bilo – a i to je se na koncu ispostavilo kao kontraproduktivno – samo za mit o jednom neupitnom heroju.
A to je, jasno, bio Tito.
Za druge preživjele borce i komuniste takvog prostora nije bilo, niti ga je u takvoj zemlji i moglo biti, a sve i da se on stvorio, poslijeratni stvarni politički i profesionalni život tih ljudi, kao što su bili Koča Popović ili Miroslav Krleža, onemogućavao je da ih se promatra u kontekstu cjeline njihovog života. Odatle i razumljivo Titovo čuđenje studentima 1968. godine oko toga kako je moguće da za simbol uzmu Che Guevaru, a potpuno izignoriraju Veljka Vlahovića, španskog borca i čovjeka nevjerovatne biografije. A to je bilo moguće upravo zato što je Vlahović nastupao u ime režima i susrelo ga je prokletstvo pobjednika.
I inače je teško, neovisno o jugoslavenskom kontekstu, stvoriti romantični mit isključivo od pobjede. Jer mit funkcionira na romantici poraza i stradanja. Zato i jesu, između ostalog, i stvarani mitovi i forsirane priče o poginulim partizanima, a nikako o ljudima koji su Drugi svjetski rat preživjeli. Da bi onda dodatna poteškoća bila u tome što su ti heroji bili izliveni u bronci, što su bili kanonizirani i uglavnom plastično prikazivani. Istina je da je kroz razvoj partizanskog filma i filmske umjetnosti općenito moglo u nekom času doći do stvarnih životnih priča o ljudima koji su takvu priču zaslužili i koji nikako nisu mogli biti ljudi bez mana, kao što nitko nije. Međutim, ta šansa je propuštena s udarom na autore crnog vala, da bi kasnije talentirani režiseri, jednostavno bježali od takvih tema i od državnih istina, bilo u teme svakodnevnog građanskog života, kao što je to radio Rajko Grlić, bilo u novi pogled na Drugi svjetski rat, ali s fokusom na izopačenost nasilja, kao što je radio Zafranović.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
