Znam da će mnogima ovo na prvo čitanje izgledati paradoksalno i nevjerovatno, ali jedan od razloga neuspjeha jugoslavenskog socijalističkog projekta bio je i u lošem pi-aru vladajućeg Saveza komunista Jugoslavije. Paradoksalno i na prvu ruku nevjerovatno će ova tvrdnja zvučati iz prostog razloga što je sistem uložio praktično sve što je mogao u propagandu vlastitih uspjeha, posebno u priču o utemeljiteljskom razdoblju NOB-a, a imao je za to neograničena sredstva i sve medijske platforme na raspolaganju.
No, upravo u tome i jeste bila klica neuvjerljivosti takve propagande, što najbolje možemo razumijeti tek mi današnji građani ovih prostora, suočeni s nesnosnom propagandom vladajućih istina. Svaki racionalan i kritički nastrojen čovjek bilo kakvu političku propagandu počne u jednom času instinktivno odbacivati. Posebno kad se njom propisuju neupitne državne istine i kada ona dolazi od strane vlasti. Drugi problem socijalističkog pi-ara odnosio se na ideološku narav režima koja je naglašavala bazično ispravne i humane principe, poput solidarnosti, zajedništva i kolektivnih napora, gdje je mjesta bilo – a i to je se na koncu ispostavilo kao kontraproduktivno – samo za mit o jednom neupitnom heroju.
A to je, jasno, bio Tito.
Za druge preživjele borce i komuniste takvog prostora nije bilo, niti ga je u takvoj zemlji i moglo biti, a sve i da se on stvorio, poslijeratni stvarni politički i profesionalni život tih ljudi, kao što su bili Koča Popović ili Miroslav Krleža, onemogućavao je da ih se promatra u kontekstu cjeline njihovog života. Odatle i razumljivo Titovo čuđenje studentima 1968. godine oko toga kako je moguće da za simbol uzmu Che Guevaru, a potpuno izignoriraju Veljka Vlahovića, španskog borca i čovjeka nevjerovatne biografije. A to je bilo moguće upravo zato što je Vlahović nastupao u ime režima i susrelo ga je prokletstvo pobjednika.
I inače je teško, neovisno o jugoslavenskom kontekstu, stvoriti romantični mit isključivo od pobjede. Jer mit funkcionira na romantici poraza i stradanja. Zato i jesu, između ostalog, i stvarani mitovi i forsirane priče o poginulim partizanima, a nikako o ljudima koji su Drugi svjetski rat preživjeli. Da bi onda dodatna poteškoća bila u tome što su ti heroji bili izliveni u bronci, što su bili kanonizirani i uglavnom plastično prikazivani. Istina je da je kroz razvoj partizanskog filma i filmske umjetnosti općenito moglo u nekom času doći do stvarnih životnih priča o ljudima koji su takvu priču zaslužili i koji nikako nisu mogli biti ljudi bez mana, kao što nitko nije. Međutim, ta šansa je propuštena s udarom na autore crnog vala, da bi kasnije talentirani režiseri, jednostavno bježali od takvih tema i od državnih istina, bilo u teme svakodnevnog građanskog života, kao što je to radio Rajko Grlić, bilo u novi pogled na Drugi svjetski rat, ali s fokusom na izopačenost nasilja, kao što je radio Zafranović.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
