Prošlog četvrtka, 17. kolovoza, navršilo se točno osam godina kako sam se jedva jedvice sa štakama (koje mi je dva mjeseca ranije od nekoga u Beogradu posudila Nataša, supruga Slavoljuba Stankovića, nakon što sam na Topličinom vencu pao s dva centimetra visine i doživotno sjebao desno stopalo) popeo u lokalni autobus u Nečujmu na Šolti, pa krenuo prema Rogaču, na trajekt za Split. U Grohotama sam se nasmiješio prema groblju i zavjerenički namignuo Vesni Parun (grob joj se ne vidi s ceste, ali točno znam gdje je) da bih se malo kasnije nekoliko minuta, zvekećući tim štakama, kobeljao iz autobusa u trajekt. Sjeo sam za brodski stolić i izvadio mobitel da javim svojima da je misija uspjela, ali sam prvo pogledao SMS koji mi je iz Beograda poslala Julijana Mojsilović, prijateljica i kolegica. Pisalo je, otprilike, “Užasno mi je žao zbog Arsena, moje saučešće, znam koliko ti je značio”. Ne pamtim više ni kako sam izišao s trajekta ni čime sam došao do stana niti kako sam se s kuferom popeo do petoga kata.
Navršilo se, dakle, prošlog četvrtka punih osam godina od smrti Arsena Dedića. Nekome punih, a meni polupraznih i nekako prošupljenih, nedovoljno ispunjenih.
Znate kako to već biva kad umre netko tako jako poznat: smjesta se jave brojni ljudi koji tvrde da su s pokojnikom prijateljevali preko svake mjere i prošli sve i sva. Takvo što – a sve kad bi i bilo istina – nikad ne bih mogao javno izgovoriti. Ako ni zbog čega drugog, onda zato što nakon smrti dragih ljudi, ma koliko smo bili međusobno dobri, zanijemim na nekoliko dana.
Registruj se i čitaj POTPUNO BESPLATNO Velike priče tokom praznika. Akcija traje od 25. decembra do 7. januara. Od Božića do Božića. Sve što ti treba je mejl!
Već imate nalog? Ulogujte se
