Ante Tomić i Dragoljub Draža Petrović se na sajtu Velike priče dopisuju u kolumni “Jesi li video ovo?”
***
Dragi moj Petroviću,
Vozio sam se nedavno od Zagreba do Splita autobusom, punim do posljednjeg mjesta. Dvadesetak, možda i trideset putnika bili su strani radnici. Niži, tamne maslinaste puti, bijelih zuba, sjajne crne kose, generalno gledajući – zgodni su ljudi, ili su svakako privlačniji od nas nosatih i glavatih Balkanaca. Putovali su na obalu, gdje je upravo počinjala turistička sezona. Jedan je sjedio pored mene. Nismo ni riječi progovorili, jer bih ja teško i s nekim našim razgovarao, ali bio je ugodno društvo.
Nije se gurao ni svađao, kao što zemljaci često čine. Nije mljackao ni izuvao cipele. Nije mrvio čips i smoki po nama. Nije umoran usnuo, srušio se glavom na moje rame i svega me zaslinio. Bio je čist, tih, pristojan. Došaptavao se povremeno s kolegama na sicevima ispred i iza nas. Kroz prozor je slikao pejzaž i sliku slao WhatsAppom, pretpostavljam nekome svome u Nepalu, gdje je prošla ponoć, ali taj netko, majka ili supruga, neće otići na spavanje dok se on ne javi.
Osmijehnuli smo se na rastanku na splitskom kolodvoru suzdržano jedan drugome i on je sa svojima nestao negdje u mraku. Na periferiji prema Stobreču zamislio sam jeftino prenoćište s gusto složenim krevetima na kat, u preuređenoj garaži što još lagano vonja na dizel. Otud će se moj suputnik možda već sutra zorom uputiti na gradilište ili da električnim biciklom raznosi pizze i ćevape. Za većinu nas on će biti nevidljiv jer radnici iz Azije ni na koji način ne sudjeluju u životu zajednice u koju su privremeno doselili.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
