Narcisi i zločin: “Tomislav Merčep nikad o sebi ne govori u trećem licu”

Ante Tomić i Dragoljub Draža Petrović se na sajtu Velike priče dopisuju u novoj kolumni “Jesi li video ovo?”

***

Dražo, prijatelju dragi,

Tebi ne trebam vjerojatno govoriti tko je Tomislav Merčep, ali mlađim čitateljima dužan sam nekoliko rečenica opisa. Taj izrazito niski i slabunjavi muškarac, gotovo dječačkog stasa, u posljednjem je ratu bio među gorim, možda i najgori ratni zločinac na hrvatskoj strani. Vođa jedne napola službene, napola neslužbene jedinice koja je mučila i ubijala zarobljenike, nedužne srpske civile u Vukovaru, Gospiću i Pakračkoj Poljani. Njegovi su razbojnici jedne prosinačke noći devedeset prve na zagrebačkoj Trešnjevci smaknuli mesara Mihajla Zeca i njegovu suprugu Mariju, a pred zoru, na jednom snijegom pokrivenom sljemenskom proplanku, hladnokrvno ispalili metak u zatiljak i njihovoj dvanaestogodišnjoj kćeri Aleksandri. I nitko od njih zbog toga nije ni sekunde proveo na robiji.

Niti je tako nešto, razumije se, bilo prepreka da se gnjusni kepec na izborima osam godina kasnije, u prosincu devedeset devete, natječe za posao hrvatskog predsjednika. Iz toga je vremena zgoda o kojoj ti želim pričati. Na jednoj predizbornoj debati on je na mnogo načina živcirao publiku, i one u dvorani Zagrebačkog kazališta mladih i one pred malim ekranima, a osobito je bila nesnosna njegova navika da o sebi govori u trećem licu. Kad god bi ga nešto upitali, on bi se oholo isprsio i počeo: Tomislav Merčep to ne dopušta, Tomislav Merčep se zalaže, Tomislav Merčep obećava, Tomislav Merčep inzistira, Tomislav Merčep jede g..na… Na koncu ga je neki novinar izluđeno upitao: “Gospodine Merčep, zašto o sebi govorite u trećem licu?”, a on je, potpuno ozbiljno, kunem ti se, odgovorio ovim riječima:

“Tomislav Merčep nikad o sebi ne govori u trećem licu.”