Kako je nobelovka Olga Tokarczuk saznala istinu o Srbima i Hrvatima

Ante Tomić i Dragoljub Draža Petrović se na sajtu Velike priče dopisuju u novoj kolumni “Jesi li video ovo?”

***

Dragi moj Petroviću,

Tvoje me je pismo prošlog utorka zateklo na književnoj večeri u Ženevi i pravo sam mu se obradovao jer je to bila dosadna književna večer. Manja je nevolja samo da je to bila moja književna večer. Dobro, nije bila samo moja. Dijelio sam je s jednom egipatskom spisateljicom iz Londona i jednim lokalnim autorom, a kad mi je na ekranu mobitela zasvijetlila obavijest da mi je došao mejl, moj je nastup već završio. Besposleno sam se osvrtao. Smeteno osmjehivao ljubiteljima lijepe riječi. Nisam razumio ništa od onoga što je Egipćanka opisivala živahno gestikulirajući jer je ona susretljivo izabrala govoriti na jeziku domaćina. Kako sam uskoro otkrio, i domaćini su s njezinim francuskim imali jednaki problem.

Kriomice sam otvorio tvoje pismo, krenuo čitati, i kad sam vidio da mi pišeš o svome drugu Zoranu Kesiću, smjesta sam znao da ću i ja tebi pisati o jednom svome drugu. On mi je na književnoj večeri baš sjedio zdesna, Marko Despot, urednik na pariškoj izdavačkoj kući Noir sur Blanc, koji je na francuski preveo ne jednu, već dvije moje knjige i, kako se čini, još se nije dozvao pameti.

Marko je čudesno iznenađenje u mom životu koji, kao što znaš, nije jučer počeo. Dovoljno sam dugo na ovome svijetu da sam se počeo polako odricati iluzija, shvaćati sam kako su slabe šanse da mi se neke fantazije ostvare. Jedna je od njih bila da ću biti pisac i izvan našega jezika. Mislim da nije sramotno tako nešto željeti. Tko god krene nešto mrčiti po papiru, zamišlja kako će ga prevesti na mnoge jezike i kako će milijuni čitatelja diljem planeta gužvati mokru maramicu u šaci, jecajući od ushita nad njegovim nadahnutim recima. I ja sam to pokušavao, nije da nisam. Knjige su mi prevodili na češki, bugarski, makedonski, slovenski, norveški i ruski, ali od toga nije bilo neke koristi.