Ante Tomić i Dragoljub Draža Petrović će se na sajtu Velike priče dopisivati u novoj kolumni “Jesi li video ovo?”
***
Dragi moj Petroviću,
Dok ste se ti i Veljko u Rovinju na Weekend Media Festivalu pravili važni pred nekim hostesama s akreditacijama, kojima je totalno seksi kad netko govori ekavicom, evo sam se i ja maknuo od kuće. Na otoku, u Prvić Šepurinama pišem jedan mali roman koji sam počeo u januaru. Preko vikenda je bilo ružno vrijeme, prvo jugo s kišom, pa jaka bura, danas je napokon ponovno sunce i bonaca, mogao bih se i okupati kad završim ovo pismo, a prije nego se vratim svojoj umjetnički bezvrijednoj prozi.
Budim se rano ovdje, ali ne zbog nekog udarničkog poleta, neobuzdane želje da se bacim na posao, kakvu uostalom nikad u životu nisam osjetio, već zbog crkvenog tornja sa zvonima jedva dvadesetak metara od moje sobe. Krešo i Maja, prijatelji koji su mi gostoljubivo ustupili kuću, upozorili su me na to da s tornja redovito zvoni, svaki sat i pola sata, a u zoru, nepodnošljivo živahno, Zdravomarija, poziv na jutarnju molitvu. Tako je programirano, kao alarm na telefonu. Odmahnuo sam, kao, nije problem, snaći ću se. Ali, kad je prvo jutro počeo nabožni akustički teror, kad je metalno klatno bubnulo i zvučni valovi svom snagom udarili moju sobu, to je valjda bilo kao izravan pogodak minobacačke granate. Bezumno sam skočio iz postelje. Svjetlaci su mi igrali pred očima, mozak kao želatina drhtao u likvoru. Dugo nakon toga nisam mogao zaspati. Ležao sam kroz prozor gledajući ljubičasto svitanje i proklinjući kršćansku civilizaciju.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
