Ante Tomić i Dragoljub Draža Petrović dopisuju se na sajtu Velike priče u kolumni “Jesi li video ovo?”
***
Pustolovni moj prijatelju,
Jedva što sam se u petak vratio iz Beča, gdje smo u Srpskom kulturnom forumu predstavljali našu zajedničku knjigu, u ponedjeljak sam ponovno otišao iz kuće, na književnu večer u Vinkovce. Jučer sam letio iz Splita preko Pule u Osijek, a danas se vraćam iz Osijeka preko Dubrovnika u Split, hraneći se usput hladnim aerodromskim sendvičima i pišući ovo pismo.
Čitao sam Veljkov izbor iz knjige zapisa Matije Bećkovića o Milovanu Đilasu i u prva dva nastavka ništa mi nije bilo specijalno zanimljivo. Anegdote o slabostima karaktera Andrića, Ćopića i Krleže zvuče mi palanački pakosno, kao nešto što su antitalenti izmislili da se narugaju boljima od sebe, a fantastične teorije da je netko u samom državnom vrhu, između četvorice glavnih, Đilasa, Rankovića, Kardelja i Tita, bio ruski špijun, baš se ničim ne mogu potkrijepiti jer se arhive ruskih tajnih službi, kao što znamo, nikad u prošlosti nisu otvorile i nikad u budućnosti neće se otvoriti. Sve je tu neodređeno, maglovito, iz druge ili treće ruke, po onoj poznatoj Bećkovićevoj “reče mi jedan čoek”.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
