Goran Marković i Rajko Grlić, jedni od najvećih i najpoznatijih reditelja sa ovih prostora u rubrici “Jesi li snimio ovo” svakog ponedeljka se dopisuju o ljudima koji su uticali na njih, o filmovima, o Pragu, o Beogradu i Zagrebu, o Trstu i Los Anđelesu, o kulturi, o nama…
***
Dragi Gorane,
Razumijem, kako te ne bih razumio. Još kao student sam u praškoj kinoteci, u nekih desetak dana, uspio odgledali baš sve što je Buñuel do tada napravio. Retrospektiva je počela Andaluzijskim psom u kojem je nadrealistički koncept sna o kome pišeš, a s kojim se igrao manje-više čitav život, zadao po prvi put kao svoj osnovni dramaturški princip. Anđeo uništenja bio je za mene vrhunac te igre realnog i irealnog i bio mi je tada i ostao do danas njegov najdraži film.
Dugo sam nakon tih projekcija bio zaljubljen u Buñuela i vjerovao da je to što i kako on radi jedini mogući način pričanja filmskih priča. Ali onda je mjesec dana kasnije u tu istu kinoteku došao tjedan Bresona i ja sam se u njega zaljubio i vjerovao da je to kako i što radi Breson jedini mogući način pravljenja filmova.
Ukratko, prevario sam Buñuela s Bresonom. No nakon Bresona došao je Dryer i onda sam se zaljubio u njega… Bile su to nepredvidivo zaljubljive studentske godine.
Iskoristite veliku akciju na Velikim pričama, registrujte se i čitajte besplatno tokom uskršnjih i prvomajskih praznika.
Već imate nalog? Ulogujte se
