Razgovor sa Luburićevom majkom: “Kako mi je moj Vjeko dobar, ali…”

Četvrti deo feljtona baziranog na memoarima Vladka Mačeka koji se u izdanju Akademske knjige prvi put objavljuju u Srbiji.

***

Baš na ovaj 27. mart, na godišnjiću velike istorijske raskrsnice, Akademska knjiga objavljuje dve knjige sećanja, u najmanju ruku ključnih svedoka raspada Kraljevine Jugoslavije i početka Drugog svetskog rata: Memoare Vladka Mačeka, (“Vladko Maček, U Borbi za slobodu, Akademska knjiga) i sećanja Slobodana Jovanovića (“Zapisi o problemima i ljudima 1941-1944”).

Uz dozvolu izdavača, objavljujemo delove ovih memoarskih zapisa koje mogu dati drugačije istorijsko svetlo, a svakako pružiti perspektivu dvojice značajnih istorijskih ličnosti.

Feljton o sećanjima Vladka Mačeka pratite OVDE.

Feljton o sećanjima Slobodana Jovanovića pratite OVDE.

***

Početkom ožujka 1941. saopćio mi je Luburić da je zaključeno da će me za daljnje vrijeme internirati na mom dobru u Kupinecu, pa sam doista 16. ožujka 1942. u pratnji oko 50 ustaša dopremljen natrag u svoj dom. Kako mi je nakon mog dolaska žena pripovijedala, došlo je do mog preseljenja na sljedeći način. Iako me nije bilo kod kuće, dolazili su ljudi iz raznih krajeva Hrvatske u Kupinec da barem vide moju obitelj, pa je razumljivo da su razgovarali s mojom ženom. Radi toga rodila se kod vladajućih misao da bi trebalo internirati i moju ženu. Pružila se dakle mogućnost da jednim udarcem ubiju dvije muhe, tj. i da moja žena bude internirana, i da Kvaternik ispuni dano mi obećanje. Pozvao je dakle Luburić moju ženu k sebi u pisarnu u Zagreb te joj saopćio da će mene dovesti natrag u Kupinec, ako ona pristane da zajedno s djecom bude dobrovoljno uz mene internirana. Razumije se da je to ona objeručke prihvatila, pa je od 16. ožujka 1942. do sloma ustaškog režima bila internirana cijela moja obitelj zajedno sa mnom.

Ta internacija bila je provedena na sljedeći način. Kuća koju sam posjedovao u Kupinecu bila je na kat. Na katu stanovao sam ja sa svojom obitelji, dočim je u prizemlju stanovao upravitelj imanja sa svojom ženom i kćerkom, kuharicom i sobaricom, a ove dvije su naročito pristale da žele dijeliti internaciju zajedno sa mnom i mojom obitelji. Već nakon nekoliko dana bilo je vidljivo da mi je žena pogriješila kad je pristala na taj način internacije, ne samo da smo bili internirani moja obitelj i ja, kuharica i sobarica koje su na internaciju dobrovoljno pristale, nego su via facti internirali i mog nadglednika imanja s njegovom obitelji i sve sluge, pa nitko nije smio da izađe iz dvorišta bez ustaške pratnje. Jasno je da ti ljudi to nisu htjeli trpjeti, pa su se, nakon kratkog vremena, osim upravitelja i njegove obitelji, koji su mi bili više prijatelji nego sluge, pomalo razbježali, te sam tako ostao na dosta velikom posjedu bez potrebne radne snage. Posao u kravskoj štali oko hranjenja i muženja, kao i pravljenje maslaca, preuzeli su uz sobaricu moja sedamnaestogodišnja kćerka i petnaestogodišnji sin, a posao oko volova i konja obavljali su sporadično pojedini nadničari iz sela, koji su se više iz prijateljstva prema meni nego radi nadnice podvrgavali šikanaciji da prigodom ulaska u dvorište i izlaska iz dvorišta budu po ustašama temeljito pretraživani. Ni to nije bilo dosta.