“Kad pričam o Titu, ustanem u znak poštovanja”, rekao je Koča Popović jednom zagrebačkom izdavaču. Glancao je spomenik vrhovnog komandanta do visokog sjaja nalikujući pomalo na figure koje su u Hruščovljevoj eri zvali “okorjelim kultistima”, nepopravljivim sljedbenicima kulta ličnosti. O Titu je znao pričati s mješavinom udivljenja i ironije, pri čemu je kod tog briljantnog intelektualca i ratnika bilo teško razlučiti gdje prestaje jedno a počinje drugo.
“Druže Kočo, kad govorimo o našem zlatnom dobu vanjske politike, to ste vi smišljali i vodili?”, upitao ga je, prilikom razgovora u Dubrovniku 1990. godine, režiser Branko Baletić. Koča mu je odbrusio: “Ne pričajte gluposti! Sa Titom sam bio kod 290 šefova država, vlada ili suverena, 289 su vodili bilješke, šta Tito govori. Jedino Churchill nije držao olovku u rukama.”
“Mi zinemo”, rekao je Baletić, usuđujući se nabaciti da Maršal baš i nije bio poliglot. “Titu je kod nas bilo dosadno”, nastavio je Popović. “Nije imao sugovornika. A znao je više stranih jezika nego ja. Ne gramatički briljantno, ali razgovarati je mogao. Ruski, njemački, engleski, češki, francuski… A o obrazovanju, i tu griješite. Čitao je mnogo i sve je čitao. Modernu umjetnost – slikarstvo, muziku, dramu, nije cijenio. Smatrao je da ima mnogo mistifikatora koji proizvode smeće. Tako je otprilike mislio i Krleža. Nisam siguran da su griješili.”
Ovo zadnje Koča je možda mislio, ali tvrdnje o znanju stranih jezika su bile namjerno pretjerivanje. Tito jest puno čitao (Helmut Schmidt doista ga je pitao “kako se vodi politika”; držao je “olovku u rukama”) ali majstor jezika i pijanistički virtuoz sigurno nije bio. Vladimir Velebit, kojemu je materinji jezik bio njemački, realističnije je procijenio Brozova znanja.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
