Ima tome okruglo 12 i još kusur godina kako sam ispunio svoj dečački san: porazgovarati sa Perom Kvesićem, književnikom iz Zagreba. Uz Perov “Uvod u Peru K.” ću odrasti, besomučno ga citirati i krasti njegove fore; kada budem u kakvoj redakciji u(s)poređivaću je sa njegovim “Poletom” i “Startom”. 

Dok smo se danima dopisivali glede toga intervjua, Pero mi je uputio i jednu ličnu molbu. Bih li mogao, možda, pronaći kakvoga izdavača koji bi nanovo izdao njegova stara dela ili neka nova, još neobjavljivana. Kakva, moliću, jesu li to isto priče?

Je, je, imam jednu, baš je dobra, bi li je htio objaviti makar u novinama, izišla je nekada davno u kakvom časopisu, ali za vrijeme rata, nikada kod vas.

Pročitao sam tada “Vidilicu”, slao je nekim ljudima više za svoj groš nego što sam mislio da nas “kvesićevaca” ima dovoljno za makar ograničeni tiraž.  Nismo je objavili u tim novinama, ali evo je danas, na vest o smrti Pere Kvesića. 

Marko Prelević, izvršni urednik Velikih priča

***

Vidilica

Da se sav svijet iz temelja mijenja, postalo mi je nedvosmisleno očito krajem sedamdesetih godina kad sam spazio Meryl Streep u uglu buffeta “Blato” kako pije kavu stojeći uz visoki stol i kroz prljavo staklo gleda na sivu ulicu i trošne fasade s druge strane. Stajala je tek tako, kao bilo tko od uobičajenih dnevnih posjetilaca, pred njom je bila jedna od onih ovlaš opranih šalica s crnkastom tekućinom bez mirisa; sve u svemu, da nisam odmah prepoznao da je to Meryl Streep, nikada ne bih pomislio da je to ona.

No, nisam se začudio vidjevši Meryl Streep u “Blatu”, premda bi je čovjek – ako igdje – prije očekivao u “Esplanadi”, “Gradskom podrumu”, “Šumskom dvoru” ili “Palaceu”. Više me je iznenadilo što je ama baš nitko ne zarezuje ni za suhu šljivu. Prisutne propalice, pijanci, zgubidani, ništkoristi i ostale amorfne fizionomije ponašale su se kao i uvijek – konjak, mala soda, pivo, čik u zubima, uobičajena konverzacija na nivou olupanih limenih pepeljara iz kojih se presipaju pepeo i opušci.