Prošlo je podne, sunčeve zrake ukoso ulaze kroz otvor lođe i padaju na kameni rub i još malo niže, na rub izlizane klupe ispod prozora.

U središtu fotografije je prizor uokviren lukom otvora: brežuljak s terasastim parcelama, kuća i put koji se penje prema vrhu, k velikom, usamljenom drvetu. Poput slika majstora renesanse gdje su u pozadini bili isto takvi pejzaži na gotovo svakom portretu uglednika ili njihovih supruga, svetaca i svetica ili Krist, dajući im neslućenu i do tada u slikarstvu nepoznatu dimenziju, dubinu. Jedan takav put vijuga i iza Da Vincijeve Mona Lise.

Kad sam posjetila Oprtalj prije dvadesetak ili više godina, gledajući kroz otvor renesansne gradske loggie iz 16. stoljeća, koja je u to vrijeme služila kao sudnica, opazila sam sličan prizor. Oprtalj je jedan od onih srednjovjekovnih istarskih gradića kakvih je na desetke u okolici i svi su na vrhu brežuljka – ako već nisu podignuti uz more. Dovoljno je pogledati kroz jedan od dva lukom nadsvođena otvora u pejzaž i vidjeti isto ono što su vidjeli oni koji su na tom mjestu stajali stoljećima prije nas. Pažljivom promatraču neće promaknuti da je na fotografiji samo jedna kuća, koja je mogla biti sagrađena tada, kao i prije stotinu godina. I da drugih znakova koji bi odredili vrijeme kada promatramo prizor zapravo nema. Možda je vijugavi put uzbrdo malo preširok za pogled iz 16. stoljeća – no ipak se iz te udaljenosti ne da naslutiti da se radi o asfaltiranoj cesti. Terase ozidane kamenom možda su prije petsto godina bile zasađene maslinama ili vinovom lozom i sada se čine zarasle travom i rijetkim žbunjem, ali ni to nije ključno da se precizno odredi starost prizora.