Opet sam uznemiren za ručkom. Za stolom se planira naša budućnost o kojoj ništa ne želim znati. Imam 42 godine i uvjeren sam da već imam više prošlosti nego što mogu imati budućnosti. Prema tome krivo mi je što ne mogu planirati prošlost. Čisto da ne moram žuriti.

Eto, tko zna koji put mi se događa, gledam u tanjur i ne znam gledam li hranu ili se radi o nekoj emotivnoj ucjeni. Na koncu, nakon svega što smo smislili i pomislili da shvaćamo, možemo jedino zaplakati nad obrokom kojeg nam je netko spremio dok smo mi razmišljali kako da ga ostavimo. Sve je to glupo i uzaludno jer sam odavno shvatio da zaplačemo tek kada se stvari nađu u točki s koje nema povratka. A plakati se može već i zbog toga što je sve vezano uz ljudski život glupo i uzaludno. Zbog apsolutnog izostanka bilo kakvog višeg smisla, takorekuć.

Jednom sam, recimo, zaplakao zbog bivše žene.

Ona se nije bavila mojim karakterom. Bili smo premladi za takve stvari. Makar postoji vjerojatnost da tada još uvijek nisam ni imao karakter. Imao sam budućnost o kojoj nisam razmišljao i sadašnjost koju sam smatrao tek prelaznom fazom. U svakom slučaju već se tada radilo o apsolutnoj privremenosti. O životu kao takvom, dakle.