Zašto se kardinal Bozanić okrenuo na pola puta u Jasenovcu

Za uvod u ovaj tekst kojeg pišem 10. travnja, na dan uspostave ustaške države, službeno nazvane NDH, iskoristit ću jednu priču sveučilišnog profesora, kolumnista, publicista i mog prijatelja Dražena Lalića. On mi je ispričao kako je ’90. godine na jednom od beogradskih kejeva, u vrijeme kad je sve počelo odlaziti kvragu, čuo psovku o majci ustaškoj. Pravi razlog je zapravo bila ljubomora zbog toga što je Lalić bio u društvu nekih djevojaka, kontekst je bio apsolutno nacionalistički na svim stranama, a povod to što je bilo nemoguće ne primijetiti njegov splitski govor.

Međutim, ono što već tada, bez obzira što je socijalistička Jugoslavija još uvijek formalno egzistirala i školovala sve te ljude, taj koji mu je to dobacio nije znao ili je odbijao znati jeste to da je Dalmacija zapravo bila dominantno partizanska. Čak i u omjerima od preko 70 %. Druga stvar koju taj čovjek nije ni mogao znati jeste to da su Lalićevog didu u Tučepima ubile ustaše.