U Hrvatskoj se više ne možeš ni razvesti

Prije ravno 30 godina s prvom sam suprugom, u poduljoj i potpuno smirenoj razmjeni mišljenja, unisono zaključio kako bi najbolje bilo da se razdvojimo umjesto da i dalje jedno drugog vučemo prema dnu tko zna čega. Dogovorili smo i to da nećemo tražiti nikakvu sudsku ovjeru takve odluke, dok god to nekome od nas ne zatreba. Dogovorili smo lako i razdiobu imovine, sve po kvadraturi: njoj stan od 27 kvadrata, a meni Renault 4 i muzička linija marke, paz’ vamo, “Sansui”. Sa zvučnicima “Iskre” iz Kranja. Malo je koškanja bilo jedino oko nekih knjiga, u stilu “uzmi tri ove za ovu”, ali i to se sasvim razborito i za nekoliko sati potpuno mirno riješilo.

I tako sam ja, ugrubo prepričano, iz Zagreba otišao u Split. Oboje smo se htjeli razmaknuti na dovoljnu udaljenost, za svaki slučaj, da ne dođemo u napast bilo koje vrste. Uostalom, tako sam s 20 godina definitivno napustio i roditeljski dom, iz Zagreba u Zagreb, ali iz Dubrave u Gajnice, skroz na drugi kraj grada, s tadašnjega krajnjeg istoka na tadašnji krajnji zapad.

Nepune tri godine potom, ja sam ispao onaj kojem je prvom zatrebao i sudski ovjereni dokument o oslobođenosti od braka, pa smo, opet u mirnom dogovoru, angažirali zajedničku odvjetnicu (uzgred – moju nekadašnju djevojku iz srednje škole) koja nas je sudu predstavila kao beskrajno neimućan par (eh, da se doznalo za “Sansui” i “Iskru” i prijevod Aristotelove “Poetike” iz 1911., nagrabusili bismo…) tako da nismo platili ni sudske troškove sporazumnog raskida braka.