Ovaj tekst možete i slušati na Spotify, Apple Podcast i svim ostalim audio platformama – kao i na sajtu Velikih priča.
Tekst čita automatizovani glas, zbog čega su moguće povremene greške u izgovoru, tonu ili sentimentu. Produkcija Velike priče i Eleven Labs.
***
Slavni film “Casablanca” otvara se glasom naratora koji nas upućuje u mjesto i vrijeme radnje: “Dolaskom Drugog svjetskog rata, mnoge su se oči u zatočenoj Europi s nadom ili očajem okrenule prema slobodi Amerike. Lisabon je postao velika točka ukrcaja.
No nije svatko mogao izravno doći do Lisabona, pa je nastala vijugava, kružna izbjeglička staza – od Pariza do Marseillea… preko Mediterana do Orana… zatim vlakom, ili automobilom, ili pješice preko ruba Afrike, u Casablancu u francuskom Maroku. Ovdje bi sretnici novcem, ili utjecajem, ili srećom mogli dobiti izlazne vize i pojuriti u Lisabon; i iz Lisabona u Novi svijet. Ali drugi čekaju u Casablanci… i čekaju… i čekaju… i čekaju.”
Dramu čekanja podcrtava glas koji je negdje na pola puta između iznemoglosti i rezignacije. Kako vrijeme prolazi, sve mi se više čini da te gorke riječi vrlo prikladno opisuju moju generaciju. I ne samo moju.
Prvo smo, naravno, čekali da odrastemo. Djetinjstvo smo shvaćali kao režim uvjetne slobode u kojemu sve važne odluke, umjesto nas, donose stariji, i nestrpljivo smo odbrojavali do dana kad ćemo proglasiti svoju punu nezavisnost. Tada, naravno, nismo imali pojma da pravo na samostalno odlučivanje nije baš uvijek privilegij, nego da počesto zna biti i prokletstvo.
Kad netko donese krivu odluku u vaše ime, dovijeka se možete tješiti ponavljajući prvo sebi, a onda i svima koji vas žele slušati, da ste žrtva tuđe gluposti ili zloće. No kada se sami slobodnom voljom uvalite u nevolju, možete se slikati, ne postoji nitko u koga možete uperiti prst razočaranog pravednika.
Pročitali ste poslednji besplatni tekst.
Da biste nastavili sa čitanjem potrebno je da se pretplatite.
Nemoj da propustiš nijednu Veliku priču.
Već imate nalog? Ulogujte se