Svi smo mi čekači (AUDIO)

Ovaj tekst možete i slušati na Spotify, Apple Podcast i svim ostalim audio platformama – kao i na sajtu Velikih priča.

Tekst čita automatizovani glas, zbog čega su moguće povremene greške u izgovoru, tonu ili sentimentu. Produkcija Velike priče i Eleven Labs.

***

Slavni film “Casablanca” otvara se glasom naratora koji nas upućuje u mjesto i vrijeme radnje: “Dolaskom Drugog svjetskog rata, mnoge su se oči u zatočenoj Europi s nadom ili očajem okrenule prema slobodi Amerike. Lisabon je postao velika točka ukrcaja.

No nije svatko mogao izravno doći do Lisabona, pa je nastala vijugava, kružna izbjeglička staza – od Pariza do Marseillea… preko Mediterana do Orana… zatim vlakom, ili automobilom, ili pješice preko ruba Afrike, u Casablancu u francuskom Maroku. Ovdje bi sretnici novcem, ili utjecajem, ili srećom mogli dobiti izlazne vize i pojuriti u Lisabon; i iz Lisabona u Novi svijet. Ali drugi čekaju u Casablanci… i čekaju… i čekaju… i čekaju.”

Dramu čekanja podcrtava glas koji je negdje na pola puta između iznemoglosti i rezignacije. Kako vrijeme prolazi, sve mi se više čini da te gorke riječi vrlo prikladno opisuju moju generaciju. I ne samo moju.

Prvo smo, naravno, čekali da odrastemo. Djetinjstvo smo shvaćali kao režim uvjetne slobode u kojemu sve važne odluke, umjesto nas, donose stariji, i nestrpljivo smo odbrojavali do dana kad ćemo proglasiti svoju punu nezavisnost. Tada, naravno, nismo imali pojma da pravo na samostalno odlučivanje nije baš uvijek privilegij, nego da počesto zna biti i prokletstvo.

Kad netko donese krivu odluku u vaše ime, dovijeka se možete tješiti ponavljajući prvo sebi, a onda i svima koji vas žele slušati, da ste žrtva tuđe gluposti ili zloće. No kada se sami slobodnom voljom uvalite u nevolju, možete se slikati, ne postoji nitko u koga možete uperiti prst razočaranog pravednika.