Svaki dan proveden u Srbiji meni je Dan mladosti. Tako je bilo, tako jest, a koliko će dugo još biti, to se ne bih usudio prognozirati. I nije stvar samo u tome da povratkom u istočne predjele bivše države oživljavam prizore, boje, oblike, zvukove i mirise koje sam prije puno godina držao svojima, jer sam (i) tamo bio doma. Drang nach Osten – naravno, moj sasvim privatni i miroljubivi – na više načina mi se čini ne samo kao micanje u prostoru nego i kao kretanje u vremenu, i to, u pravilu, prošlom. Utoliko imam dovoljno razloga kazati kako me Srbija pomlađuje. Što su drugima spa i welness tretmani, vikendi u banjama i na moru, meni su izleti preko Tovarnika/Šida ili Bajakova/Batrovaca. Činjenica što izgledam oronulo (pokojni Arsen Dedić takve je tipove znao častiti ljubaznom frazom “Krasno ste propali”), govori tek da u Srbiju navraćam rjeđe nego što bih trebao.
A što me, primjera radi i sasvim konkretno, vraća u godine koje su neutješno prošle? Pa, recimo, sloboda u kojoj vi još uvijek uživate – iako, izgleda, nećete dugo – a nama je oteta davne 2009. godine. Djeca koja su tada rođena u Splitu, najmanje dvije stvari ne mogu zamisliti: Hajduka kao prvaka države (jer je zadnji put to bio 2005.) i restorane u kojima se puši. Prijelaz na taj surovi režim nije se dogodio preko noći, iako se nama činilo da jest. Tome je prethodila duga, ne manje mučna priprema u formi zabrane pušenja na radnim mjestima. Sjećam se kad su iz novinskih redakcija nestale pepeljare. Bili smo uvjereni da će novi, imbecilni režim kihnuti za najkasnije nekoliko dana, jer će se narod dignuti na ustanak.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
