U ovom poganom tranzicijskom vremenu ni rudarstvo nije što je nekad bilo. Nekad su nas u školama učili o čuvenoj Husinskoj buni, kavgama rudara sa nekadašnjom kraljevskom žandarmerijom, o rudarskoj solidarnosti, a posebno o udarničkim podvizima rudara u socijalističko doba. Bila je ona rudarska legenda o najpoznatijem rudaru-udarniku iz socijalističke rudarske ere Aliji Sirotanoviću. Pitao ga, kažu, predsjednik Tito čime da nagradi njegove rudarske uspjehe i šta mu treba, a ovaj mu, valjda u ime svih rudara, odgovara – predsjedniče, pošalji mi veću lopatu!
Bila je to legenda o tome kako su rudari u to socijalističko doba, kopajući golim rukama, imali na umu samo jedan cilj – što bi se reklo u onoj narodnoj pjesmi “Zabranjenog pušenja”, hiljadu tona za jedan dan – ne štedeći ni snagu ni dlanove i u toj bespoštednoj borbi žrtvujući sebe za dobrobit zajednice, ne razmišljajući o svojoj ličnoj budućnosti, zdravlju i starosti.
Priča je, nažalost, bila proročanska: mnogi od tih junaka socijalističkog rada iz raznih jama i rudnika umrli su u bijedi dočekujući starost s minimalnim penzijama i bolnim posljedicama preko ruku i leđa preturenih miliona tona uglja ili nečega drugog, šta se već može kopati u rudnicima. Od nekadašnjeg ugleda rudarskog zvanja, makar i fiktivnog, kojim su tadašnje socijalističke vlasti uz plakete i priznanja rudare držale u uvjerenju da ih cijene i da su oni sami vrh tadašnjeg društva, ne ostade gotovo ništa – tek stare legende o kopanju uglja golim rukama, koje ove današnje mlade generacije teško mogu razumjeti.
Poštovani, da biste pročitali 1 besplatan tekst potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
