Nema baš puno ljepših stvari od sunčanog, proljetnog dana. Možda tek sunčani, proljetni dan u Dalmaciji, kad na ulice počinju već pomalo dolaziti i turisti, najavljujući povratak babilonskog šušura nakon zimske pauze.
U takvim okolnostima dva mladića u ranim dvadesetim uglavnom imaju jednu udarnu temu za razgovor. Strankinje. Samo, ova dvojica su te 1997. godine, kad je počinjao turistički val koji danas svake godine prekrije i preobrazi Hrvatsku, razgovor vodili u hladu sjeverne stane vojarne, u maskirnim uniformama. Gradovi se pune veselim povorkama života, a oni u čizmama đipaju po brdima, čiste oružje i praskozorjem u stroju pozdravljaju zastavu, tako da je narednik koji je odnekud došetao na pitanje o temi razgovora prvo dobio dugačak, sjetni uzdah.
“Plaže se već pune strankinjama, a mi ćemo cijelo ljeto provesti ovdje”, kazao je jedan, na što se narednik, inače profesionalan i okej tip (što je rijetko bilo pravilo među tadašnjim časnicima u vojsci), nakratko trgnuo i uspravio. “Imat ćete još puno ljeta u životu, valjda jedno možete dati Domovini.” Dobio je još jedan sjetni uzdah i brzu promjenu teme – jer je preveliko upražnjavanje demokracije i prava na vlastito mišljenje moglo značiti kantu vode, metlu i vojnički WC. Ne želite kantu vode, metlu i vojnički WC.
Poštovani, da biste pročitali 1 besplatan tekst potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
