Ovaj se tekst piše zbog toga što se mnogi kršćani, pa i na prostoru bivše Jugoslavije, trude osmisliti Molitvenu osminu za jedinstvo kršćana, o čemu ćemo kasnije nešto kazati, ali i zbog dviju važnih ekumenskih obljetnica, jedna svjetska i jedna naša, regionalna. Svjetska je 60. godišnjica susreta pape Pavla VI. i carigradskog patrijarha Atenagore I. u Jeruzalemu 5. i 6. januara 1964. čime je počela danas već vrlo bogata suradnja katolika i pravoslavaca nakon stojeća nesporazuma i, nažalost, mržnje, a naša važna domaća obljetnica je, premda ne tako visoka isto jako relevantna, peta godišnjica Požeške izjave katoličkih biskupa i episkopa Srpske Pravoslavne Crkve okupljenih u biskupskom domu u Požegi, u Hrvatskoj, 17. januara 2019., kada su načeta polazišta za ekumenizam i pastoralno djelovanje nakon grozota koje su pokvarile odnose katolika i pravoslavaca.
Najprije o rečenoj Molitvenoj osmini i o ekumenizmu, općenito. Riječ „ekumenizam“ dolazi iz grčkog participa glagola oikéô (stanujem), tj. oikouménê, što znači: „nastanjena (zemlja)“. Kršćani prvih stoljeća pridjev „ekumenski“ primjenjivali su na prve koncile, pripisujući im univerzalni karakter. U 19. stoljeću pridjev se počeo koristiti unutar sintagme „ekumenski pokret“ i najvjerojatnije se prvi puta javlja za susreta Evangeličkog saveza održana 1846. u Londonu.
Ali odmah na početku i ograda, vrlo važna: riječ „ekumenizam“ ne doživljavaju, koriste ili čuju svi kršćani na isti način. Srpska Pravoslavna Crkva, recimo to jer je ključno, tu riječ često percipira negativno, i to treba znati razumijeti. Ima ova Crkva loše iskustvo, pogotovo je loše iskustvo oduzimanje vjernika, na nasilan način, od strane političkih ali i katoličkih institucija, a što se događalo za vladavinu ustaša i ranije u povijesti takozvanim „unijaćenjem“.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate ili probajte besplatno mesec dana.
Već imate nalog? Ulogujte se
