Društvo

Prvi maj. I opet smo sretni. Ponekad.

Sad slavimo što nas još ima, slavimo razum koji nam je ostao i rad koji nas je spasio. U vrijeme retradicionalizacije na stereoidima - to se zove duh

Ilustracija / VP/Profimedia
maj 01 2024, 05:00

Podeli

Prvog maja najvećeg porodičnog praznika na didovoj zemlji nestrpljivo bi se skupljalo njegovih i majkinih desetero djece, potomaka, zetova, snaha, badža, tetaka, tečića… Iz Sinja, Banje Luke, Zagreba, Labina, Bileće, Beograda, Kladuše.

Navirali bi sa svih strana vidjeti se jer to je bilo naše vrijeme u godini. Slavili smo ugodu bliskosti s ljudima koji liče jedni drugima obrvama, očima, govornim manama, sklonostima, željenom omjeru šećera i mlijeka u kafi. Čudesna je moć velike i lijepe porodice.

U Cazinskoj krajini, koja je znano vazda bila u kazni zbog pobune, mnogobrojna porodica je bila garant radne snage, ujedinjene grupe u savladanju teška života i jedina izvjesna penzija starima.

Majka i dido su imali sedam sinova i tri kćeri. Rađali su se od kraja četrdesetih do polovine šezedestih. Radnička porodica i takva etika. Kad se jutrom oči otvore, smjesta se na noge skače, nema oklijevanja.

Posve je prirodno da takva porodica prigrlili Prvi maj svojim praznikom jer formatirani su u vrijeme ranog socijalizma. Bili smo pobjednici onog rata, a odnos vlasti, makar prvu deceniju, slavio je radnika.

Lica ostalih su se mijenjala a onda jedan od dvojice reče kako je Toma Zdravković  četnik, drugi mu skoči na leđa derući se da mu je brat četnik. Prije tog dana, braća su se zadnji put potukla pedeset i neke

Naslovnice su bile proglasi partije koja se s pijetetom obraća radnom narodu Jugoslavije – radnicima i radnicama, seljacima i seljankama, vojnicima, podoficirima i oficirima Jugoslovenske armije, omladini Jugoslavije, narodnoj inteligenciji, trudbenicima grada i sela. Vijesti o radnim pobjedama su dominirale.

Novo društvo može se napraviti obnovom zemlje, podizanjem proizvodnje i obrazovanjem ako su takve težnje vlasti i to se čitalo iz svakog retka u štampi.

I dido moj je na pečalbi u Sloveniji brzo zaključio da djeca moraju u školu, na fakultet. Kćeri posebno. I uspio je kao roditelj. Svako je njegovo dijete se popelo makar basamak više.

Izvještaj Zemaljske komisije za likvidaciju nepismenosti, objavljen 30. aprila 1948. u “Oslobođenju” navodi da do tih dana kroz 9.636 tečajeva opismenjeno 170.920 ljudi. Učiteljica Slavica Borić u OŠ “Kupres” sama radi sa 519 đaka. Nastava se odvija u dvije smjene i u obje radi Slavica. Radne pobjede su u većini slučajeva imale svoja lica i priče.

Poštovani, da biste pročitali 1 besplatan tekst potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.

Velike price