Limeni bubanj. Napomene o javnome intelektualiziranju

Intelektualci/ke su tradicionalno doživljavani/e kao svojevrsni Stolperstein (kamen spoticanja) u svakoj zajednici, jer su, načelno, oni/e koji/e su stekli stanoviti ugled („izvrsnost“ je suvremeni, korporativno promicani termin) na nekom području stvaranja, te potom zapravo zloupotrebljavaju stečeni ugled (upotrebljavajući ga izvan domene u kojoj je stečen) e da bi se javno bavili onime što ih se zapravo ne tiče (kako je to pogođeno formulirao Sartre u glasovitim japanskim predavanjima).

Intelektualna produkcija jest, ponajprije, res publica, u tradicionalnome, punom smislu sintagme. Prevođenje autoriteta stečenoga u kulturnome zabranu (znanosti, umjetnosti, sportu…) u javni prostor potrebuje često spominjani gramscijevski optimizam volje (koji i njega samoga navodi katkada na to da zaboravi drugu stranu vlastitoga izrijeka – pesimizam intelekta – pa u najboljoj tradiciji optimističke antropologije svečano proklamira: „Svi su ljudi intelektualci, no nemaju svi ljudi u društvu funkciju intelektualca“). Taj je optimizam, međutim, pravi uvjet da se izdrži izlazak u javnost, napuštanje rutine unutrašnjega kulturnog pogona i podvrgavanje novim obrascima i kriterijima (o čemu politički zatvorenik tek fantazira).

Neovisno o tomu očekuje li se, kao kod Sartrea, da javna intelektualna djelatnost bude (tradicionalno) usmjerena na općost (u suvremenim frazemima: „big picture“), ili se usmjerenje rezervira za specifične društvene sektore (kao kod Foucaulta), ona je ponajprije sastavnicom komunikacijskoga polja u kojemu nema unaprijed zadanih ekspertno-žargonskih pravila, niti skraćenica otvorenih samo posvećenima. Javne će intelektualc/ke stoga nerijetko uhvatiti svojevrsni pesoptimizam, samo što, za razliku od Habibyjevoga Saeeda s kojim je ovaj termin ušao u intelektualni dijalekt, uzrok nije samoća, već, naprotiv, fundamentalna prenapučenost javnosti.