Lažem rijetko, samo u krajnjoj nuždi i uz veliku nelagodu. Majke mi, zaista je tako. Nije stvar u tome da se pokušavam prikazati boljim čovjekom nego što uistinu jesam, jer moj izbor odricanja od neistina nije motiviran etičkim razlozima. Činjenica što malo lažem ne govori ništa o mojoj čestitosti, nego samo o tome da sam naprosto lijen. Lagati znači zakomplicirati vlastiti život, a meni se to ne da, duboko vjerujem da je on i bez toga previše zamršen i zahtjevan.
Nevolja s neistinama krije se u tome da svaka izgovorena ili napisana najčešće za sobom vuče još jednu, drugu, treću… A to je velika gnjavaža. Ono što započne kao naoko trivijalno, bezazleno, nevino izvrtanje neke činjenice, vrlo često zna poprimiti oblik trakavice bez kraja i konca koja svakoga dana traži da je dohranjuješ. Meni je odbojna sama pomisao trošiti rezerve mašte na laganje i zato što slutim da će ono, prije ili kasnije, biti razotkriveno, jer nitko od nas nije vrhunski obučen tajni agent koji je izbrusio tehnike prikrivanja i muljanja. Stoga radije biram govoriti istinu.
To opredjeljenje čini me potpuno neprilagođenim duhu modernog vremena. Laganje je, naime, postalo nekom vrstom norme odnosno obrasca društveno prihvatljivog ponašanja.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate ili probajte besplatno mesec dana.
Već imate nalog? Ulogujte se
