Kako završe špijuni i udbaši?

Svi sažalijevamo rudare, ribare i pekare, jer oni marljivo rade, ako treba, a obično treba, i danju, i noću, i petkom, i svetkom. Postoje, međutim zanimanja koja traže jednaku posvećenost, koja čovjeka jednako troše, a mi ipak prema njima ne osjećamo nikakvo poštovanje. Eto, recimo, špijuni. Kad ste čuli nekoga da kaže kako je to gorak kruh, kako ljudi iz te profesije crnče povazdan i obnoć, a povrh svega ne smiju se nikome požaliti, jer kad si tajni agent, ne dolazi u obzir da javno ispovijedaš svoje muke?

I sâm sam bio takav, temeljito ravnodušan prema problemima ljudi koji za kruh i mlijeko zarađuju uhodeći druge ljude. A onda sam se prije skoro tri desetljeća našao na popisu osoba od osobitog interesa za sigurnost Republike Hrvatske. Da ne bi ispalo kako se razmećem svojom važnošću ili, ne daj bože, mučeništvom, odmah ću vam priznati da sam bio apsolutno beznačajan mladi novinarčić na početku, pokazat će se, jednako tako beznačajne karijere. Samo što sam bio zaposlen u „Feral Tribuneu”, a gotovo svi namještenici te male novine počašćeni su statusom nadziranih persona. Velim gotovo svi, jer su toj milosti utekle samo naše tajnice i vozači. Ili možda ni oni nisu, ali mi to nikada nismo uspjeli saznati.

Pokušavam zamisliti kako je izgledao život čovjeka koji je, recimo, prisluškivao moj telefonski broj. Meni, recimo, nikad nije bio problem kupovati damske uloške kad god bi oni zatrebali mojoj supruzi, a meni je zgodnije uzeti ih na povratku s posla.