Ako postoji nešto što nas obilježava trajnije od bilo čega simbolički naizgled bitnijeg i nečega što nas više u klasnom smislu izjednačava od bilo koje marksističke teorije ili komunističke partije, to su škrinje sa sladoledom koje izniknu po asfaltu gradova početkom šestog mjeseca i dobuju na njima negdje do kraja desetog, kad se ponuda prorijedi, škrinja izgubi redovnu distribuciju i kad samo najuporniji ljeto-nostalgičari još ‘krckaju sledovanje leta’, kako je pjevao Balašević.
No, daleko smo još od desetog mjeseca, njegovih melankolija i nevoljkog suočavanja s povratkom u radni i životni ritam i odlaskom još jedne sezone bezbrižnosti. Jer tek je šesti mjesec, prvi u kojem kreću paklene vrućine, koji obećava skori dolazak godišnjeg, možda poneku ljetnu avanturu, puno dokolice, kupanja i čitanja, dok se djeci školske dobi otvara čitav jedan paralelni svemir beskrajnog ljeta u igri i bez obaveza. I svi, ali apsolutni svi, bez obzira koje dobi, materijalnog statusa, pristupa životu ili ideologije bili, osjetimo isti ushit kad vidimo prve škrinje uz zidove ulica, s obaveznim suncobranima iznad njih. I baš svi zapamtimo taj prvi sladoled u sezoni, kao i nove okuse i cijene koji su došli u odnosu na prošlu sezonu.
Kasnije, kad taj sladoled postane svakodnevna rutina, više uopće i ne primjećujemo što sve spada u ritual kupnje sladoleda, niti to kako ga mahinalno, mehanički otvaramo, a još manje kako tko od prolaznika jede sve te kupljene sladolede.
Pročitali ste poslednji besplatni tekst. Da biste nastavili sa čitanjem potrebno je da se pretplatite.
Nemoj da propustiš nijednu Veliku priču.
Već imate nalog? Ulogujte se
