Bilo je još prošlo stoljeće. Na maksimirskom sjeveru stariji čovjek je iz novčanika izvukao malu fotografiju – Ante Pavelića. Sličicu ustaškog zločinca je nježno poljubio i ganuto je pokazao prijatelju do sebe: “Vidi ga”, kazao je ozareno.
Na terenu se spremala utakmica nogometnih reprezentacija Hrvatske i tadašnje SR Jugoslavije, a atmosfera je bila više nego naelektrizirana. Što i nije bilo nešto čudno za tu 1999. godinu, rat između dvije zemlje je, zapravo, definitivno završio tek mirnom reintegracijom Podunavlja u siječnju godinu ranije.
“Za dom spremni” i tenkovi na tribinama
Na hrvatskim tribinama je, još od osamdesetih, pritom često bio prisutan politički desni ekstremizam s kojim se, kao sa zastavom, kretalo u sukobe s navijačima uglavnom srpskih klubova, koji su često gajili slične simpatije prema poraženim snagama u Drugom svjetskom ratu. Dio te vrste političkog ekstremizma svakako je i dalje živahan s obje strane Dunava, jedni mašu zastavama sa “Za dom spremni”, a drugi dižu koreografije s tenkovima i najavljuju povratak “svojih krajeva”.
Opet, priča – barem s ove hrvatske strane koju autor ovih redaka daleko bolje poznaje, nije ni izbliza tako jednostavna.
Pročitali ste poslednji besplatni članak. Da biste nastavili sa čitanjem pogledajte planove pretplate
Već imate nalog? Ulogujte se
