Je l’ istina ovo što kažu, da je Jugoslavija umrla?

Zanimljive stvari događaju se s Jugoslavijom, pojmom koji je u Hrvatskoj od početka pretvoren u psovku, bez ikakve rasprave o njegovom sadržaju. Uostalom, Thompson je ovog ljeta euforično poručio, valjda ljudima poput mene, kako je Jugoslavija umrla, kao da ta činjenica nije općepoznata već skoro trideset i pet godina.

Dodatno, oni na desnici koji uspijevaju sastaviti nekakav tekst, poput profesorice Mirjane Kasapović, ratuju s pojmom post-Jugoslavije, pokušavajući na silu negirati očito. To očito je to da je zajednički jugoslavenski kulturni prostor, kao i jezik što posebno boli nacionaliste, postojao puno prije utemeljenja prve državne zajednice tog imena, nastavio je postojati nakon raspada socijalističke Jugoslavije i nastavlja svoj život i u posve novom kontekstu i okruženju, o čemu svjedoči i ovaj portal na kojem upravo čitate ovaj tekst.

To su činjenice. Međutim, samo navođenje činjenica nije dovoljno, pogotovo želimo li razumijeti kakva je danas stvarna situacija s Jugoslavijom, jugoslavenskim kulturnim prostorom, jugoslavenstvom kao takvim i postjugoslavenskim studijama.

Dakle, u smislu egzistencije neke države tog tipa, taj voz je davno prošao i nema nikakvih izgleda da se u neko skoro zamislivo vrijeme oživi. Niti bi to imalo ikakvog smisla s ovom razinom nacionalizma kao načina življenja i razumijevanja svijeta, kao ni izgleda za uspjeh. Ovoliko je čak i radikalnoj desnici jasno.

Ono što, međutim, njima sada zapravo smeta i zbog čega žele uvesti verbalni delikt iznova i kompletno izbrisati prošlost jeste to što im se ne sviđa sloboda ljudi koji nastavljaju egzistirati u tom kulturnom prostoru, a još više ih mori kvaliteta tih ljudi i onoga što rade, budući da oni imaju publiku na raznim stranama, ne samo regije nego i Europe. Stvar je zapravo krajnje banalna i govori o neizgovorenom osjećaju kulturne inferiornosti i želji da se na izokrenut način preuzme Gramscijeva teza o kulturnoj hegemoniji, ali ovog puta o kulturnoj hegemoniji desnice.

No, dok dođemo do ove točke, ima vremena.

Prije svega, ljeto je završilo s viješću koja se provukla na marginama medijskog interesa, o nestanku zajedničke vaterpolske lige, koju će, nakon što su odbacili hrvatske klubove, zajedno igrati ekipe iz Srbije i Crne Gore. Da to sve skupa, pogotovo u slučaju vaterpola, nema nikakvog sportskog smisla, jasno je kao dan. Isto tako, sve su izglednije najave kako će se na sličan način dokinuti i zajednička košarkaška liga, što ima nekog sportskog rezona kad je riječ o Partizanu i Crvenoj zvezdi koji igraju Euroligu, iako taj rezon s njima završava.

Realno je pak jasno kako su te lige osnovane tek kad su se stekli politički uvjeti da se to dogodi, jednako kao što je jasno da sada nestaju kad su se stekli politički uvjeti da nestanu. Iz istog razloga nepostojanja političkih uvjeta nikad nije ni pokrenuta zajednička nogometna liga.