Nedavno sam šetajući po budimpeštanskom Retro muzeju shvatio da je moje djetinjstvo postalo muzejski eksponat. U tom sam muzeju gledao kompjutere Commodore 64 sa onom malom crnom tastaturom, mekanim sivim tipkama i dugom u gornjem ćošku. To je bio prvi kompjuter koji sam u životu koristio, na tečaju informatike u osnovnoj školi.
U muzeju je bio i retro stan iz retro vremena, a meni se kuhinja u tom stanu činila novija i bolje očuvana od kuhinje u našem stanu u Puli, dok me je dnevna soba podsjetila na dnevnu sobu tetke Olgice u Sarajevu. Možda nam kustosi Retro muzeja žele poručiti da retro vrijeme nije prošlo, ali da zavrjeđuje da ga tako poimamo, pomislio sam.
No najsimpatičnije u muzeju bile su mi četiri telefonske govornice na izlazu, polupane i išarane kako i priliči telefonskim govornicama te sa raskupusanim telefonskim imenikom.
Okrećući različite brojeve na telefonu mogli ste slušati socijalističke himne, memorandume ili pak viceve iz onog vremena (poput onog da su Adam i Eva zasigurno Rusi jer onako goli i bosi, sa jabukom kao jedinom raspoloživom hranom vjeruju da su u raju). I dok sam djeci pokazivao kako se okreće brojčanik i objašnjavao im čemu služi debela knjiga ispod glomaznog telefona, sjetio sam se Mafalde Fikfak.
Tko zna tko je i kada otkrio to neobično ime u ljubljanskom imeniku i kako se vijest o njenom postojanju proširila Ljubljanom, ali sredinom devedesetih gotovo da nije bilo rođendanske žurke bez telefonskog poziva jadnoj Mafaldi.
Pročitali ste poslednji besplatni tekst.
Da biste nastavili sa čitanjem potrebno je da se pretplatite.
Nemoj da propustiš nijednu Veliku priču.
Već imate nalog? Ulogujte se
