Nedavno sam šetajući po budimpeštanskom Retro muzeju shvatio da je moje djetinjstvo postalo muzejski eksponat. U tom sam muzeju gledao kompjutere Commodore 64 sa onom malom crnom tastaturom, mekanim sivim tipkama i dugom u gornjem ćošku. To je bio prvi kompjuter koji sam u životu koristio, na tečaju informatike u osnovnoj školi.
U muzeju je bio i retro stan iz retro vremena, a meni se kuhinja u tom stanu činila novija i bolje očuvana od kuhinje u našem stanu u Puli, dok me je dnevna soba podsjetila na dnevnu sobu tetke Olgice u Sarajevu. Možda nam kustosi Retro muzeja žele poručiti da retro vrijeme nije prošlo, ali da zavrjeđuje da ga tako poimamo, pomislio sam.
No najsimpatičnije u muzeju bile su mi četiri telefonske govornice na izlazu, polupane i išarane kako i priliči telefonskim govornicama te sa raskupusanim telefonskim imenikom.
Okrećući različite brojeve na telefonu mogli ste slušati socijalističke himne, memorandume ili pak viceve iz onog vremena (poput onog da su Adam i Eva zasigurno Rusi jer onako goli i bosi, sa jabukom kao jedinom raspoloživom hranom vjeruju da su u raju). I dok sam djeci pokazivao kako se okreće brojčanik i objašnjavao im čemu služi debela knjiga ispod glomaznog telefona, sjetio sam se Mafalde Fikfak.
Tko zna tko je i kada otkrio to neobično ime u ljubljanskom imeniku i kako se vijest o njenom postojanju proširila Ljubljanom, ali sredinom devedesetih gotovo da nije bilo rođendanske žurke bez telefonskog poziva jadnoj Mafaldi.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
