Bilo je to potkraj osamdesetih. Više se ne sjećam je li ta izjava bila dio nekog opširnijeg priloga u televizijskom dnevniku ili dokumentarca. U svakom slučaju, tema su bili međurasni odnosi u Francuskoj, a svoje mišljenje dala je i jedna Parižanka. Tada mi se činila jako starom iako je, vjerojatno, bila barem desetak godina mlađa od mene danas. Unatoč svojoj (pre)zreloj dobi, bila je zgodna, lijepih crta lica, dotjerana i njegovana, s držanjem koje je tako svojstveno Francuskinjama, u isti mah je izgledala i zavodljivo i nedostižno.
Na reporterovo pitanje “Imate li što protiv ljudi tamne boje kože?”, odrješito je, ne skrivajući svoju šokiranost drskim pitanjem, ovako odbrusila: “Apsolutno ne, ni slučajno, sačuvaj bože! Dokle god su u Africi, ja protiv crnaca nemam ništa.” Onda je mirno nastavila koračati ulicom, a zbunjeni je novinar neko vrijeme nepomičan stajao kao da su ga ištekali iz napajanja.
Otprilike u to vrijeme u kinima je igrala kriminalistička drama “Mississippi u plamenu” Alana Parkera, s bravuroznim Geneom Hackmanom i Frances McDormand. Ako film niste gledali, ili je to bilo davno, pa ste ga zaboravili, radi se o priči koja prati dvojicu agenata FBI-ja koji u nekoj strašnoj južnjačkoj vukojebini 1964. godine pokušavaju otkriti što se dogodilo s trojicom mladih građanskih aktivista, koji su netragom nestali. Oni su, očekivano, ubijeni, to je agentima otpočetka jasno, ali dugo ne uspijevaju razbiti zid šutnje u malome mjestu gdje se svi poznaju i gdje je rasizam neupitna društvena norma.
Pročitali ste poslednji besplatni tekst. Da biste nastavili sa čitanjem potrebno je da se pretplatite.
Nemoj da propustiš nijednu Veliku priču.
Već imate nalog? Ulogujte se
