Tmuran novembarski dan pod moćnim bedemom divlje i negostoljubive planine Plješevice, koja svojim masivom dijeli Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku, posljednjih godina poznate po opasnim rutama migranata, koji se njenim ledenim bespućima nastoje dočepati Evropske unije. Ispod njenih istočnih padina, na ravnici prema gradu Bihaću mala svečanost i na njoj nekolicina postrojenih uniformisanih ljudi, izvjestan broj u civilna odijela obučenih osoba i nekoliko novinarskih ekipa. Svečano se obilježava završetak deminiranja nekadašnjeg vojnog aerodroma Željava, tačnije njegovog dijela s bosanske strane.
Taj opasan projekat počeo je polovinom aprila prošle godine na inicijativu bihaćkog “Aero kluba Željava”, koji tu, na već tri decenije zapuštenim pistama, namjerava napraviti letjelište – aerodrom za sportske letjelice i jedrilice. Trideset godina nakon završetka rata, to bi trebalo da bude projekat koji će u Bihać privući turiste, letače, ljubitelje sportskog vazduhoplovstva i automobilizma. Povod okupljanja je lijep, ali je prizor te svečanosti u tmurnom danu kasne jeseni nedostojan tog mjesta i njegove mistične prošlosti, tajnovitosti i raznih maglovitih legendi koje su u vrijeme njegove izgradnje i funkcionisanja ipak nekako izranjale iz tadašnje stroge konspirativne prakse čuvanja vojnih tajni, pogotovo ovakvih razmjera.
Samo neki od prisutnih na svečanosti, poput Mirsada Fazlića, pukovnika avijacije, bivšeg pilota na MIG-u, a danas člana uprave aero kluba “Željava”, svjesni su epske dimenzije tog mjesta i činjenice da je to bila jedna od tri najveće vazduhoplovne vojne baze u Evropi u vrijeme Hladnog rata i jedan od najskupljih, najtajnijih i najgrandioznijih megalomanskih vojnih objekata koje su projektovale i izgradile najviše političke i vojne strukture socijalističke Jugoslavije…
Pročitali ste poslednji besplatni tekst.
Da biste nastavili sa čitanjem potrebno je da se pretplatite.
Nemoj da propustiš nijednu Veliku priču.
Već imate nalog? Ulogujte se
