Sjećate li se rijaliti programa iz 2000-ih i 2010-ih? Nemojte mi sada glumiti elitizam. Mnogi od nas su ih gutali, pogotovo dok smo bili djeca. Sjećam se tog prekrasnog osjećaja kada dođem iz škole, bacim ranac na pod i upalim TV na kom smo uvijek šaltali sitkome i rijalitije – uglavnom strane, a potom i domaće. Prva sezona “Velikog brata” u Srbiji počela je 2006. godine, a ja sam imala osam godina. Tada je postojala potpuno drugačija narativizacija tog televizijskog formata. Tada je on za Srbiju predstavljao nešto “urbano”, zapadno, neku vrstu medijske egzotike koja dolazi iz Sjedinjenih Država i u sebi nosi obećanje glamura i radikalno odvajanje od RTS-ovih serija u 20 h svakog radnog dana.
Igre, pjesme i takmičenje među učesnicima obećavali su nove slojeve ideologije “zdrave kompeticije” i nade u to da se svaki trud isplati, a da je iz blata moguće doći i do zvijezda. Taj stoicizam slavio je volju. Taj glamur slavio je lijepa, preplanula, izvajana tijela naspram onih demžekastih i odbačenih. Ideja seksepila Snežane Savić (i seksualna fiksacija generacija koje su ga posmatrale), koja u “Srećnim ljudima” priča zavodljivim glasom na telefon u svilenom ogrtaču, doživjela je svoj epohalni poraz dolaskom rijalitija i tranzicije. Ideja senzualnosti i putenosti bila je u potpunosti odbačena sa socijalizmom. Ušli smo u tranziciju, a u tranziciji je trebalo ponosito iznijeti rezultate teškog rada koji je bivao produkovan kako u teretani tako i u svim drugim privatnim sferama.
Na kraju krajeva, ta logika nije samo tranziciona, već i ultimativno kapitalistička. Na kraju krajeva, ideologija tranzicije u domenima kulture predstavlja samo kolonijalni način “nametanja” liberalizma bivšim socijalističkim društvima. Na kraju krajeva, svi kulturni proizvodi koje smo upijali u vrijeme tranzicije godinama su postojali u društvima razvijenog kapitalizma, a potom su izvezeni u naše male, osiromašene zemlje periferije.
Na kraju krajeva, i fitnes programi i rijalitiji koji promovišu izvajana fitnes tijela pojavili su se u Imperiji još sedamdesetih godina prošlog vijeka sa rijalitijem “Američka porodica” (American Family) koji je prikazivao “američki san” sa svim njegovim elementima – bazenima, zdravim tijelima, nuklearnom porodicom i plažama Kalifornije. Ostalo je istorija; istorija rada ideologije. Od tada, ideja rijalitija fokusira se oko ideje posmatranja tuđih života, obično života bogatih i, navodno, veoma “sposobnih” ljudi koji se nameću kao uzor i koje gledamo sa zavišću.
Ali, kako dijalektika neminovno nosi prevagu nad banalnošću (glupo bi bilo očekivati da se ovakvom programu neće roditi televizijska kontrateža), ubrzo nastaje i potpuno drugačiji format rijaliti programa, koji više ne pretenduje da prikazuje “one kojima se zavidi”.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
