Takav je fudbal. Zna biti prljava rabota, užasno prljava rabota. Ali, koliko god da postoje mnoge stvari koje nas ujedine, koliko god da postoje stvari u kojima pokazujemo emocije, kao da nema apsolutno ništa što se može mjeriti s fudbalom kada treba nastaviti sa životom. Kada treba sklopiti oči i žaliti, zaplakati, a onda samo nekoliko minuta kasnije pustiti se životu i njegovoj normalnosti.
Valencia je u subotu opraštala od žrtava katastrofalnih poplava u toj regiji. Opraštao se klub, opraštao se grad. Opraštala se Valencia. Nazovite to kako hoćete. Zastava sa lopatom i metlom. Solo el pueblo salva al pueblo. Samo narod spasava narod. Poruka je bila jasna, zna se na koga se odnosi, za one na koje se baca blato, sve je jasno kao dan. Ali je i simbolika trenutka, onog trenutka kada lopta počne da se kotura i kada ljudi opet osjećaju da vole i da su voljeni. Kada se opet zaviori zastava sa šišmišem i loptom.
Niko nije ostao ravnodušan. Vjerovatno nema niko ko nije pustio suzu. Navijači, igrači, protivnici, svi su bili jedno. A onda je utakmica počela i svi su opet mislili samo na to da njihov tim pobjedi, da ona okrugla stvar pređe liniju, da se mreža zatrese.
Valencia je prije prošle sedmice bila u velikom problemu, zakucana za dno sa jednom pobjedom, sa osam postignutih golova, sa projekcijom koja ju je slala tamo gdje nisu propali još od sezone 1985-86. Sezone u kojoj su ispali iz lige, a imali dvije pobjede više nakon jedanaest utakmica nego li su imali sada.
Osam minuta trebalo je Cesaru Tarregi da zabije prvi gol i da se krcati stadionom prolomi čista sreća. Čista emocija. Za koju je možda i važniji bio drugi gol na toj utakmici, onaj kojeg je šest minuta kasnije postigao Hugo Duro.
Kada je Hugo loptu poslao u svoju mrežu. Jer fudbal jeste takva emocija, topla i hladna, vesela i bolna, užasno bolna. I veće simbolike od autogola u takvom trenutku vjerovatno nije ni moglo biti.
Ili u stvari jeste. Jeste kada se ta priča nastavila. Duro je pred kraj poluvremena pogodio stativu. Tako blizu a tako daleko. A onda s početkom drugog poluvremena opet je zabio, još jedan gol, ovaj put u pravu mrežu, onu Betisovu. Pa još jedan. Valencia je na kraju slavila sa 4-2, a Hugo Duro je zaradio epitet najboljeg igrača utakmice. Jer, ma koliko god da je ponekad prljava rabota, da je sranje, nekada može biti i tako lijep. Fudbal. Život.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
